Živko Nikolić (1941 – 2001)

Živko Nikolić: ‘Otkrivati istinu, to je u neku ruku, dodirnuti ljepotu.’

Rođen je 29. novembra 1941. godine u Ozrinićima kod Nikšića. Pohađao je umjetničku školu u Herceg Novom, a Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Upisao je glumu ali se cijelog života bavio režijom. Ovaj sjajni autor brojnih dokumentarnih i igranih filmova širem krugu gledalaca će ostati u sjećanju po mnoštvu izuzetnih filmskih i televizijskih ostvarenja, dok će ga kritika zapamtiti kao jednog od najsamosvjesnijih i najoriginalnijih autora na ovim prostorima.

Svoje prve dokumentarne filmove ‘Blaženi mirotvorci’ i ‘Sebi za života’, Nikolić snima 1968. godine. Slijede filmovi po kojima je postao poznat i van granica tadašnje Jugoslavije: ‘Ždrijelo’ (1972), ‘Polaznik’, ‘Bauk’, ‘Marko Perov’ (1975), ‘Prozor’, ‘Ine’, ‘Ane’, ‘Graditelj’, te čuveni dokumentarac ‘Biljeg’ rađen 1981. godine, koji govori o hidroelektrani u kršu kao simbolu nečije gluposti i obijesti.

Prvi igrani film ‘Beštije’ Nikolić snima 1977. godine, a dvije godine kasnije slijedi i ‘Jovana Lukina’. Čuveni film ‘Smrt gospodina Goluže’ nastaje 1980. godine, a u prvi red filmskih reditelja s ovih prostora ulazi filmom ‘Čudo neviđeno’ za koji osvaja i Srebrnog medvjeda u Moskvi 1984. godine, te obara rekorde gledanosti diljem tadašnjeg SSSR-a. Usljedio je kultni film ‘Ljepota poroka’, koji je ubrzo postao najgledaniji film u Izraelu. Živko Nikolić snima i filmove ‘U ime naroda’, te ‘Iskušavanje đavola’.

Značajan opus Živko Nikolić priređuje i za televiziju. Više od dvije decenije prihvata se realizacije čak i niskobudžetnih emisija. Posebno poglavlje u njegovom stvaralaštvu čine neke od najpopularnijih tv-drama na ovim prostorima poput čuvene ‘Đekna još nije umrla a kad će ne znamo’, zatim ‘To kad uvati ne pušta’, a 1988. godine je nastao i cijeli serijal ‘Đekna’. Snimio je i ‘Narodnog neprijatelja’, da bi 1996. godine, prema scenariju Dragana Koprivice snimio ‘Oriđinale’.

Živko Nikolić je bio istinski dostojanstven i veoma hrabar čovjek. Često je bio meta političkog establišmenta i ljudi koji su željeli da ponuditi svijetu lažne predstave o ovom podneblju, što je Nikolić svojim filmovima vješto opovrgavao. U svojim filmovima je prikazivao patrijarhalni moral, položaj žene, odnos supružnika, društvene svjetonazore, a uspijevao je u svojim filmovima smještenim u ruralnim krajevima Crne Gore postaviti alegorije univerzalnih tema. Tako u ‘Čudu neviđenom’ prikazuje pogubnost utopističke ideologije. Potreba za ljepotom istine tjerala ga je na stvaranje, a imao je običaj da kaže: ‘Otkrivati istinu, to je u neku ruku, dodirnuti ljepotu.’

Za filmske junake je tražio obične – male ljude. Govorio je: ‘Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi. Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba malih.’

Živko Nikolić je umro nakon duge i teške bolesti 17. augusta 2001. godine. Još za života je postao klasik ovdašnje kinematografije. Njegovo djelo je poznato i van granica našeg jezika, a doprinos kinematografiji i kulturi je nemjerljiv.

« nazad