Slobode i izbori, drugačije

Ja vjerujem:
– Da, iskreno govoreći, najpoželjnija stvar na svijetu je sloboda… Stvarno.
– Da, jedina stvar koja čini razliku među ljudima je inteligencija.
– Da je najvažnije obilježje neke akcije njeno krajnje postignuće da pojedinca učini sretnim ili nesretnim.
- Da je pogrešno bilo kojem čovjeku oduzeti život.
- Nadalje, ja vjerujem da idealna država treba da bude jaka, centralizirana, sa vladom koja će kontrolirati sve javne službe, banke, rudnike, prijevoz… subvencionirati umjetnost, minimalne plaće od kojih se može ugodno živjeti, podupirati invalide i starije. Omogućavati državnu skrb trudnicama, bez obzira da li će njihova djeca biti rođena u braku ili izvan njega…
- Želim da živim u intelektualnoj atmosferi.
- Želim da živim u kulturnom centru gdje mogu slušati puno sjajne muzike – sve to i mnogo više, ali…
(Susan Sontag “Reborn”, Early Diaries 1947.-1963.)

Nermina Kurspahić

A ja želim/sanjam, pokušavam da vjerujem da zemlja u kojoj živim još može da postane mjesto gdje je ugodno/podnošljivo živjeti. Gdje sloboda pojedinca jedne grupe/vrste ne znači neslobodu za drugoga/e i drugačije/g. Gdje sloboda podrazumijeva slobodu kretanja, mišljenja, školovanja. Gdje biti drugačiji neće biti životno opasno. Gdje će obrazovanje, učenje, i samo obrazovanje, za sve, bez politikantsko-religiozno-fundamentalstičkih ograničenja, biti imperativ i sine qua non društvenog progresa/opstanka. Gdje djecu neće plašiti frustrirane babaroge. Gdje će im biti dozvoljeno da se igraju, plešu, crtaju, pjevaju, a prije svega misle. Gdje će im se razvijati kreativnost, sposobnost kritičkog mišljenja i rasuđivanja. Gdje će djeci jedino dostupno oružje biti olovke, kompjuteri, CD-ovi, plišane mede, lutke, autići, i slične mehaničke igračke, a ne noževi i pištolji. Gdje namrgođeni, strogi “učitelji” neće zavoditi red i imati prostora da djeluju. Gdje vaspitno/društveno zanemarenim i zapuštenim malodobnicima neće biti dopušteno da se bez intervencija – vaspitnih i kaznenih mjera – razviju u okorjele kriminalce i ubojice. Gdje će smijeh i humor oštriti inteligenciju, a zlokobne i prijeteće priče biti protjerane iz javne sfere. Gdje će djeca moći da uče od starijih koji će biti drugačijih od onih koji danas jesu. Gdje biti lopov, prevarant, bahat, nasilan, potpuno predan sebi i ciljevima svoje grupe, prost, uz to i potencijalni, ali i bivši ili sadašnji ubojica neće biti poželjna odlika uspješnosti, uzor; u politici, privredi, uopće životu. Gdje ljudi takvih svojstava neće boraviti i djelovati izvan zatvorenih institucija, a kamoli baviti se politikom, ili bilo kakvim javnim poslovima. Gdje poštenje, čestitost, znanje, odgovornost neće biti poniženi, nego cijenjeni. Gdje vlast i njene poluge neće biti bauk i prepreka svemu, nego pomagala koja će pokretati život i njegove aktivnosti. Gdje će biti moguće raditi u miru, bez straha za vlastitu budućnost, ispunjenu strepnjama da će te sutra nestati; metaforički, ili stvarno i fizički, zajedno sa svim što te određuje. Gdje se neće pjevati ode zločincima i ubojicama, i gdje muzika neće biti sredstvo plasiranja jeftinih emocija, nego ono što je uvijek bila – vrhunska umjetnost. Gdje se neće veličati zločin, mržnja, vlastite umišljene vrline i tuđe nabijeđene mane. Gdje će biti moguće biti umjetnik-pjesnik uprkos ovakvom životu (da parafraziram Bachelarda). Gdje ljepotu i estetiku neće proganjati utjerivači kvazimorala i novoosviještenog ćudoređa. Gdje misliti svojom glavom i donositi vlastite sudove neće biti ocijenjeno štetnim po kolektivne interese. Gdje kolektivi neće gušiti posebnosti, ali gdje će se poštovati autoriteti državnih institucija. Gdje će se osobnost moći pretočiti u kreaciju, a ne u negaciju. Gdje će umjetnosti i umjetnicima biti ugodno i inspirativno djelovati. Gdje kič i neukus neće biti mainstream. Gdje kultura neće biti zločinački projekat. Gdje će kultura, umjetnost, znanost i sport biti društveno poticani, poželjni i stimulirani na razini države. Gdje folklor neće biti dominantni odraz društvenog bića. Gdje populisti neće biti predstavljani kao društvena elita. Gdje elita neće biti skupina nepismenih protuha, narodnjačkog usmjerenja. Gdje se ološ neće zvati jet-setom. Gdje država neće služiti nekolicini za bogaćenje, nego imati jake institucije koje će štititi svoju imovinu, svoje građane i njihovu privatnost Itd, itd. To je sve i još mnogo toga na spisku želja za stvarnu bolju, ili drugačiju, kvalitetniju budućnost ove zemlje, ako se zemljom može zvati. Ali, avaj, kako i kakva će ta budućnost biti, kada je slika ovdašnjih naroda/birača ista. Sve je isto, onako kako je uvijek i bilo, a o čemu je već Vladimir Dvorniković zabrinuto pisao: “Milovali smo sami sebe, lagali sami sebi – ali prije no što smo mogli glave podići, dojurila je i stala među nas ona sama glavom – Sloboda! Šta sad? Za čim sada da bugarimo, šta da sanjamo, na kog da se tužimo, – koga da mrzimo? Pa jedan drugoga! – ta dušman ‘tisućljetni’ kupi zube pred vratima, a sad ćemo mi da razračunamo! Ima tu još ideja i idejica po starim artijama od Kulina bana, sloboda i slobodica – svakome svoje!…I meni se učini tako da smo ipak bili ljepši – u ropstvu… Naša je budućnost itd. Po kome? Po ovom ološu što je u poplavi i nevremenu izbio na površinu, pa se još uvijek po njem mlati i mota? To valjda ne će biti!” (podvukla N.K.) I ja se nadam; nadam da će ipak biti drugačije!?

« nazad