Smiješni jubilej nepostojanja

piše: Nermin Čengić

Gdje ste sada prijatelji, dok Bosna tuguje, vaš glas se ne čuje… slavni su stihovi još slavnije subkulturne pojave koja u svijetu u kojem postoji četiri stotine televizijskih kanala po glavi stanovnika važi za uspješnika. Nazif Gljiva, veliko ime domaćeg estradnog neba, humanista i predsjednički kandidat na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, ali prije svega, teški ublehaš na kakvog je teško naići i danas kad je prevara pravilo. Naučio je Gljiva po hrasničkim kokošinjcima kako se raste poslije kiše, pa je nakon ozbiljnih političkih namjera koje niko nije ozbiljno shvatao, inicijalnog patriotizma koji je kao i turbofolk slinom prodao, zadužio nas sve redom “humanitarnim” i “sponzorskim” konceratimaa koje je držao po svijetu u ime “Bosne, suze nikad isplakane”, u ime svih koji su na trokutastom ćilimu ostali okovani vrućim čelikom. I sve to je naplatio, a nikad računa ni novca ispostavio nije. Ali, nije ovo priča o Nazifu Gljivi, vizionaru i istinoljupcu, oportunisti koji se priklanja i crnom vragu ako vidi i osjeti neke koristi. Njegovo veliko ime je spomenuto u slavu pklatova o kojima će biti riječi do kraja ovog pletiva. Nije ovo isključivo ni priča o turbofolku i posljedicama koje debelo osjetimo i još dugo nas neće napustiti. Ovo je osvrt sa podpitanjima na temu – gdje to i s kim živimo i je li nas stid što, nakon svega, oni vode glavnu riječ. Crazy

Smijeh prvi

Pomenuta kitica nije slučajno na samom početku. Istaknuti je hit jednog anuliranog vremena i društvene propasti u kojima si htio-ne htio morao učestvovati. Mnogi nisu bili spremni na ono što će ih dočekati i što će u procesu upoznati. Ljudi iz gradova su, često prvi put, susreli selo u izvornom obliku i shvatili da glumci, kreirajući junake svojih monodrama, nisu karikirali, ponekad čak i ublažili žestinu batine na asfaltu. Ljudi sa sela su bili dovedeni u nezavidan položaj, svidje im se blještavost neonske reklame i počeše seliti u gradove, nastanjivati prašnjave košnice. Ljepotu i čistoću svoje daljine dali su za smrad i pepeo upoznate blizine. Izmješanih pogleda, ljudi dvaju vrsta se počeše zaljubljivati, ženiti i udavati, djecu rađati i svijet oplemenjivati, miješajući običaje i shvatanja. Ali, neminovnost posljedične drame je da se u cvatu idile probudi bijes imanja i izrežira vjekovno buđenje naciona koji, neotporan na arlaukanje, proguta udicu i stade orati gradove, a livade zasija mineralima i fosfatnim krečom. I was born

Prođe cijeli niz godina, narovilo se zemlje i zavidalo rana, a ne dođe se pameti. Ne okrenu se kormilo u pravcu aktivnog razvoja. Ne. Trči se natraške, i još se ne staje i ne prestaje. Dok su nam miševi u ruci, mačke nam se igraju olovkama i kao posljedicu imamo neartikulisana bića, nama često preglasna, a sebi nejasna, dok ih se okolina kloni i zazire. Lijepo ponašanje još samo u udžbenicima stoji kao mogućnost, više nije obaveza. Opšta kultura je propala, izgubljena, davi se na dnu i čeka svoj konačni kraj ili da je neko pogura, zaleti. Čeka da je se običan svijet sjeti i pohrli na predstavu o kojoj će pričati djeci, a djeca školi, a škola da zabruji kako je postojao svijet prije plejstejšna, prije fejsbuka, prije svih čuda koja se danas čine izvjesnim upravljačima vrste. Nema ko da podsjeti ljude da je postojao život i prije nego su oni naučili brojati preko deset. I just had sex

Smijeh u sjećanju

Imamo li danas poštovanja za bilo šta? Recimo za starije? Ne. Ne pamtiš kad si vidio da je neko starijem ustupio mjesto u redu, u tramvaju, na šalteru. Sjećaš li se kad si to sam uradio? Jednom te ponijelo ali si stao iz straha da će ti se prisutni smijati, a znaš da nikad nije dobro da ti se smiju makar bio upravu. Tako, umjesto da primjerom poučiš kako bi trebalo razviti zakržljalo poštovanje prema drugima, odustaješ i uklapaš se u šabloniziranu masu brendiranih bezvoljnika. Sjećaš li se više ičega? Ne samo nepravedno ubijenih, “naših” i “njihovih” mrtvih. (Baš kao da pravedno ubijanje postoji. Mada, posmatrajući nabrekle faluse fašisoidnog zamaha…), mislim na žrtve promjena, rokada, zgodbe i prilagodbe. Ako smo nekad imali neki normalan odnos sa samima sobom danas je to uveliko potisnuto, nerijetko zaboravljeno, pa nas začudi onaj ubod u srce kad prepoznamo sliku, događaj, zvuk nečeg što nas je nekad negdje učinilo da osjećamo. Tuga ili radost, bol ili sreća, u nama bude osjećaj da smo bića koja ćute. I will survive

Sjećate li se imena posljednje knjige koju ste pročitali? Nadam se da me nećete odmah proglasiti budalastim optimistom što želim da vjerujem kako još uvijek neko na ovoj planeti čita iz tvrdih korica. Niste baš sigurni u taj naslov, zar ne? Ali zato jako dobro pamtite šta vam poručuje nasmijano lice koje reklamira najnoviju formulu za opuhivanje vaših novčanika. I draga su nam sva ta lica koja od nas prave sponzore gluposti i tuposti. Dok njih volimo u isto vrijeme mrzimo sebe i sve oko sebe iako jedni drugima ustvari ne mislimo ništa. Ne da ne mislimo ništa loše, već ne mislimo ništa. Ne razmišljamo o sebi i drugima. Sve što postoji u našim zvonkim lobanjama je preračunavanje utroška. Od zadatog datuma do zadatog isteka roka za oporezivanje svijesti i savjesti. A nekad smo bili bića od krvi. I mesa. We are the robots

Fikretov smijeh

Imamo li danas razloga za smijeh? Ne. Polako. Da ipak preformulišem pitanje jer uvijek se da smisliti razlog smijehu pa makar se svijet gužvao. Dakle, sjećamo li se smijeha? Stvarnog, iskrenog, srčanog smijeha, poslije kojeg srkleta nestaje, a ukočenost opuštamo pogledom na lica koja zajedno s nama učestvuju u urođenoj nam terapiji. Naravno, smijehom. Jutros sam pročitao neki tekst u kojem se pominje preživjeli logoraš koji je ustvrdio da je preživio zahvaljujući smijehu. Iako su šale bile više tužne nego radosne, Fikret Alić kaže da je smijehom uspio preživjeti patnje i dželate. Sjećate se Fikreta? Ja se sjećam Fikreta. To je onaj čovjek kojeg su u prvoj polovici devedesetih svi svjetski mediji prikazivali na naslovnicama kao primjer da se ovdje ipak događa nešto što zaslužuje barem pažnju. When you’re smiling

Dok sam čitao Fikretove riječi, naravno, da mi je odmah na pamet palo šta sam ja doživio kad sam vidio te slike, taj snimak iz prostora ograđenog žicom, popunjenog ljudima koje žica dijeli od života i smrti, a ne znaju šta im je izvjesnije. Niti da li će svjedočiti još jednoj smjeni noći i jutra. Palo mi je napamet kako sam ja tada bio upadljivo glup. Nisam ni danas neke posebne pameti, ali sjećam se da mi je u prvom navratu, tada kivnom od svega što nas je pogodilo: od rata, od opsade, od gladi, od žeđi, od smrti, od svake moguće gluposti… u prvom navratu bilo potpuno besmisleno Fikretovo gotovo prijateljsko pružanje ruke kroz bodljikavu žicu, dok se rukuje s novinarima, snimateljima. Nije mi tada bilo jasno zašto je tako smiren, skoro nasmijan, susretljiv. Nije mi, tada drčnoj budali, palo na pamet pitanje – a šta drugo može do prihvatiti neminovnost. Jer tada se još uvijek nije vjerovalo da je, nakon drugog svjetskog rata, stvarnost logora izvjesna i postoji. A vidjeli smo je, iako nismo bili u stanju pojmiti dalje od, danas je jasno, potpuno suvišnog prkosa. Naravno, nije dugo trebalo da se razbistri i da sve postane kristalno jasno. Posebno kad smo shvatili šta je sve tu pripremljeno, zakuhano i servirano pojedinačno i u zajednicama, institucijama na svim nivoima moći. Sad shvatam, da. I nimalo mi nije svejedno što sam i sada naivan u odnosu na ono što će biti za desetak godina od sad. Ali, nasmijani logoraš Fikret Alić rekao je valjda jedinu i pravu istinu koju ljudi ograničene inteligencije i nikakve moći poput mene i tebe jedino mogu iskontrolisati i provesti. Smijeh preživljavanja. I zato – smijeh. Jer očito je da ništa nećemo promijeniti. Valjda zato više i ne pokušavamo. Shiny happy people

Umrijeti od smijeha

Imamo li danas nekog razloga za slavlje? Ne. Ove negacije na svako pitanje ne dolaze namjerno. Samo su logični dogovori na pitanja koja se sama postavljaju o svakom značajnom datumu, prazniku ili pomenu. A danas je ili bi trebao biti Dan armije, Armije Bosne i Hercegovine. Iskreno, nisam upućen da li ta vojska uopšte više postoji. Mislim da ima nešto ali nisam baš siguran šta i čemu služi. Mislim da se sada zove Oružane snage (nisam siguran je li BiH u nazivu) i da se te snage sastoje od faktora koji su razgrađivali Bosnu i Hercegovinu, i opet će čim za to dođe pogodan trenutak. Ono što znam, čega se sjećam a, sramota je danas reći, i učestvovao sam u tome još dok se ekipa nije zvala nikako osim BRANIOCI je da smo nakon početnog adrenalina i vjerovanja u zajedničku stvar doživjeli takvu šamarčinu nacionalističkog spermija da se ni danas nismo oporavili. Sjećam se da sam tada prvi put u životu posumnjao u smisao pripadnosti nečemu. To nešto je do tada shvatano kao pravedno, neophodno i bazno. To nešto je trebalo biti most nad provalijom ništavila koju je fašizam osamdesetih i devedesetih nosio sobom. Nešto što je, da su babi muda, danas trebalo biti sinonimom sigurnosti, čvrstine, nepokolebljivosti i simbolom neupitnosti teritorije odvojene u enciklopedijsku rubriku Bosna i Hercegovina. Vulcan worlds

Razočarenje nema direktne veze s tadašnjom politikom. Vezano je isključivo za domaće izdajnike i prevarante nasuprot velike većine nas koji smo vjerovali da radimo pravu stvar time što se pravimo zajebani s puškama u blatu i skupljamo bodove za reumu od koje se danas savijamo i krivimo. Odnosi se na ono kad su šutnuli prvog i jedinog istinskog komandanta te vojske Sefera Halilovića i na njegovo mjesto doveli za to vrijeme degutantno pretilog Rasima Delića. Tad mi se trefilo da upratim rečenog Delića kako se, u jeku gladi Sarajeva pod opsadom, o jadu zabavio na balkonu sarajevskog Konaka zubima kidajući cijeli kolut sudžuke. Nešto mi ta slika i danas para mozak, kako Rasim ždere cijeli kolut k’o da mu je posljednji. Sjećam se dobro da me je to tada strašno pogodilo, ali ne zbog gladi, na nju smo već navikli. Nego zbog toga što je svakim otkinutim komadom sudžuke u labrnji Rasima Delića, kidan i gutan po jedan komad do tada neupitnih ideala o egalitetu u pravednosti ugroženoj vanjskim faktorom. Na tom banalnom gastronomskom primjeru me naučilo da u datim uslovima nije svima isto i da se, bez obzira na uslovljenu jednakost ugroženošću i patnjom, koristi prilika za zgrtanjem. A roblje će da žmiri, da ga mrak ne pojede, dok skamenjene porcije riže posprema u izvrnute želuce. Eh, mladost-ludost. Eto, to meni naumpadne kad se pomene propali brend “Armija BiH”. Sva druga sjećanja iz tog perioda pospremljena su na druge, ugodnije i prigodnije stalaže. S ovim nisam imao gdje nego na taj armijski ofinger gluposti, neznanja, bezobrazluka i jada. In the army now

Smijeh kroz suze

Ima li danas drčnosti, prkosa i otpora od kojeg je kako se tvrdi, između ostalog, i stvarana ta armija? Još jedno ne. Tačnije tri. Ne, ne i ne. Drčnost nam je nestala kad smo shvatili da je isplatnije šutiti i trpiti, kupeći mrvice velikih prevara, uvjeravajući se da nismo vidjeli ono što smo vidjeli. Prkosa se stidimo i krivimo sebe i sve oko sebe što se ne isparismo umjesto što smo prkosili, kako će se ispostaviti, nizašta. Otpora nema, kakav otpor. Nemamo se čemu opirati! Prilagođavanje smo po skupoj cijeni kupili i danas, sasvim šablonizirani, više ne pokušavamo ljude prepoznati po karakteru nego po imenu, branimo “svoje” jer su “naši”, bez obzira što nas, uz “osmjeh proljeća”, svojski opuhaše i nagrađuju se skupim jahtovanjem dok ti novim kreditom vraćaš stari kredit. Old mcdonald has a farm

Ima li eto išta da valja? Ima. Sve valja. Sve što je, kako je i zašto je, valjano je. Upravo je sve onakvo kakvo i treba da bude, kakvo i mora da bude, kakvo zaslužujemo da jeste. Da imamo imalo obraza prema sebi, a da ne spominjem one koji su živote dali da bismo danas uopšte disali, onda bismo nešto i mijenjali, gradili bi, dodavali… Otjerali bi korisnike prilika tamo gdje im je mjesto. Ali nemamo obraza, nemamo razuma. Ganjamo stil i nezainteresovano prepuštamo drugima da nam kroje stvarnosti. Isprepadani smo Crnom hronikom u kojoj se pojavljuju sva ta opasna imena. Na naslovnicama čitamo sudbine bukača koji nisu imali srca da se primire i zašute, pa najebali i nestali. Mrak ih pojeo, pojeli ih pklatovi što bazaju tunelom BiH. I sve je to ok, sve je za živa čovjeka, sve se to izdešava k’o na filmu, k’o u teatru, k’o u snu. Samo što niti je san, niti je teatar, niti je film, već stvarnost. Život u kojem osjećaš kad se opečeš, u kojem boli kad se porežeš, a kamoli da ne mahnitaš kad ti ruke i noge kidaju i bacaju na deponiju poruge. Silent scream

Cirkusanti na cesti

Šta je ostalo od čuvenja, od nade, od ponosa? Slabo išta. Više je patriotizma na Kepinim usranim gaćama, kad je bjež’o s Đokinog tornja ’94, za koje ga i danas zajebavamo, nego u ijednoj zvjezdici ove zastave zbog koje su pali, nestali, otjerani i poklani Ljudi. Besmisleno je obilježavati dan nečega čega nema, a vrlo je moguće da nikad nije ni bilo (treba sačekati još koju godinu da se vidi), jer kakva je to vojska koja pod krinkom penzionisanja otjera ljudske i moralne vertikale poput Stjepana Šibera, Jovana Divjaka i Sefera Halilovića, kakva je to odbrambena sila koja se samo pravi da postoji jer šta je, koje pičke materine, svečano postrojavanje bez intoniranja državne himne kakav je slučaj bio u subotu. (O pomjeranju radi religijskog praznika da ne pričam) Umjesto bogde patetike, veličanstvenog ponosa i historijskog časa kojim ćeš generacije učiti da ne idu tvojim stopama, daju ti da gledaš bijedu i šatorsko naselje u centru grada. Kao i svaki spomenik i oni koji danas, svako iz svojih razloga, leže na asfaltu i betonu ispred zgrade Zajedničkih institucija BiH, od spomenika otporu i borbi za goli život postadoše turistička atrakcija. Nisu pretjerano upečatljivi ni izvještaji da se nekadašnji pogledi preko nišana izjednačiše na marindvorskom asfaltu u potrazi za osnovnim pravima i zaslugama. Paradoks je simbol dejtonske Bosne i Hercegovine. Valjalo bi isprobati da li bi za naknadu skakutali na jednoj nozi dok jednom rukom kruže po stomaku, a drugom lupkaju po glavi. Ne, ja ih ne vrijeđam ovom opaskom jer ih ja nisam doveo do tih šatora da izigravaju egzotične životinje. Vrijeđaju ih oni koji već sedmicama ne prelaze preko Trga Bosne i Hercegovine kako bi ostali pošteđeni prizora uništenog dostojanstva. Vrijeđaju sami sebe što kete vani, na zimi, što, ako ih ne puste, ne provale u toplo. Na svom su. Ili na čijem? Kome se to prodaje strpljenje i najavljuju nekakvi incidenti? Dok se gazda ljuljuška u naslonjaču i kladi se koji će prvi da odapne. Empty rooms

Ipak, šta da se radi, tako je kako je. Slabo kome je stalo da se nešto mijenja. Oni koji se cimaju da pređu u prve redove to rade isključivo zbog zadovoljavanja sujete i punjenja svojih novčanika. Ne dajte da vas lažu kako je drugačije i da brinu za vas. Lažu, podvlačim. Danas ne postoje ideali, ne postoji jedinstvo, niti zajednička ideja, a kamoli cilj. Nema te akcije koja bi pokrenula cijeli proces normalnosti i stihijsku negativnost pretvorila u postojanje barem na nultoj tački, odakle bi se moglo stremiti nečemu i graditi nešto što nije isključivo vlasništvo najbezobraznijeg pojedinca koji, na štetu oporezovanih, još desetorici puni bisage. Ili tajkunskog konzorcija koji pred sobom melje tradicije i ljudske odnose. Već svih nas kojima se dodijeli da se stidimo svojih mrtvih, koje smo još jednim danom šutnje i bezvoljnosti, odricanjem i nipodaštavanjem, sklanjanjem i kukavičlukom prodali i izdali. Nek’ nam nikad ne oproste! Ni mrtvi, ni neprijatelji. Ni nasmijani. All you zombies

---

---

« nazad

---