Solidarnost akademske zajednice u BiH: Šutnja je zlato

Postoji vrijeme i postoji mjesto gdje je uloga intelektualaca, univerzitetskih profesora prije svih, da budu “iznad”.

Metar više od svakodnevne politike, crnih hronika, kulture spektakla, tabloidnog tumačenja stvarnosti… Postoji, međutim, vrijeme i to sadašnje i mjesto – ovo ovdje, gdje je uloga intelektualaca, samim ti i prije svih univerzitetskih profesora, da sklone kažiprst sa sljepočnice, promijene tu omiljenu pozu za fotografiranje, progovore jezikom stvarnosti i, da se ne lažemo, zauzmu stranu. Makar to značilo i da, prvo, sa pola kolega neće moći ni kafu popiti, pa onda da se mogu halaliti sa honorarnim prihodima iz oblasti kolumnističkog rada u fabrikama nepismenosti ili tvornicama objektiviziranog fašizma

„One koje nisu imale novac, pružale su seksualne usluge profesorima, tako mi je Jasko govorio, a one koje su dolazile iz uglednijih porodica, plaćale su. Ipak, ne vjerujem da ih ima mnogo, kao što se priča u posljednje vrijeme. Ja sam stalno viđala djevojke u hotelu, u sobama, i zaista nisam obraćala u to vrijeme pažnju na to da li su studentice ili samo prostitutke, nije me interesiralo…“ (Alisa Sarajkić, svjedokinja u procesu koji se neće dogoditi)
Akademska zajednica, ugledni profesori uglednih univerziteta, ti stvaraoci buduće napredne inteligencije, oni što im ispred imena na podsjetnicama stoji više skraćenica (doc.dr.mr.sci.prof…) nego u izvještaju o političkoj situaciji u zemlji ohaerova, uenova, ajsitiajeva, eresova,efbihova, esdeaova i esenesdeova, kategorički šute. Nemaju ni mišljenja ni stava. I to je vijest. Strašna. Šute danas, kada je svodnik Jasmin Jasko Mašić osuđen na godinu dana zatvora zbog prevare(?), a glasniji nisu bili niti u proteklih, barem, pola godine, otkako se zna da je istureno odjeljenje sarajevskog Pravnog fakulteta u Tuzli bilo visoka škola hard-core sexa i pratećih unisex aktivnosti, od eksanja do šmrkanja. Otkako se, u najkraćem, zna da su profesori – među kojima je i dekan Pravnog fakulteta – Fuad Saltaga, Zdravko Lučić, Bajro Golić i Sanjin Omanović dobrodržeće studentice ocjenjivali preko kreveta u Hotelu Tuzla, a one manje naočite nakon što bi im bilo plaćeno u domaćoj ili u valuti Evropske unije.

Jednako je vijest, ali je suštinski manje zastrašujuća i zabrinjavajuća – valjda i zato što pokazuje kako pravosudni sistem ne može biti bolji od onih koji školuju kadrove za pravosuđe – da je vozač u Vladi Tuzlanskog kantona, Jasmin Jasko Mašić („Jasmin je bio prava faca među rajom. Nekako se zaposlio u Vladi Kantona, imao je službena kola Golfa 3 i dobro je zarađivao. Sve cure su se palile na njega. Pa i ja. Tada sam bila plavuša, atraktivna, očuvana, dobro sam izgledala… Počeli smo se zabavljati. Nakon nekog vremena, Jasko mi kaže: ‘Vidio te ovaj jedan profesor – Zdravko Lučić, puk’o je na tebe, hoće da te upozna’“), umjesto za svodništvo, osuđen zbog varanja studentica. I to na godinu dana zatvora, u što će mu biti uračunato i šest mjeseci dosadašnjeg pritvora. U prevodu sa jezika „krivog“ prava na jezik pravog života, driver sklon honorarnim poslovima je nekim curama uzeo pare ali im nije „sredio“ ispite iz Rimskog prava i još nečega, pa će zato ležati još pola godine.

Profesorima koji su, o čemu postoje svjedočenja i u bosanskim novinama i na tuzlanskim sudovima, predavanja držali u horizontalnom položaju, niti je suđeno, niti ima naznaka da će im suđeno biti. Svi i dalje uredno „predaju“. Pravo, da ne bude zabune. (Mada ne bi bilo manje zlo niti da sve i jedan predaju Opšte narodnu odbranu i društvenu samo zaštitu).

“Odlazili smo na večere u najbolje restorane, ribnjake… Uglavnom su tu bili i ostali profesori: Golić, Saltaga… Ovog Omanovića, kojeg spominju, ja nisam viđala. Svi su veliki gurmani, na stolu je uvijek bilo mesa, pića… Lučić bi me uvijek predstavljao kao svoju pratnju, nekada bi govorio ‘moja žena’… Saltagu sam viđala, ali nisam nikada ništa imala s njim jer sam bila Zdravkova. Ostali profesori su također imali pratnju, uglavnom su tada Ruskinje bile aktuelne, Malena i Tanja su često bile s nama. Na kraju bismo uvijek završili u hotelu Tuzla, gdje su oni imali rezerviran apartman.”
(Alisa Sarajkić, svjedokinja u procesu koji se neće dogoditi)

Otkako je ono pukla prva puška u Sloveniji, pa dok baš nije postalo besmisleno, dvije su riječi – „nismo znali“ – bile štit od suočavanja sa vlastitom odgovornošću za učinjeno i u naše ime, odnosno naša imena. Nismo, je li, znali ni za Vukovar, ni za Sarajevo, ni za Kosovo u kompletu, niti za mrtve starce u Kninu, jednako nežive srpske civile na Kazanima, za Omarsku, Dretelj, Sreberenicu, Prijedor, Zvornik, Škabrnju…? Nije lako ali je moguće odrediti tačan trenutak kada je sintagmu nismo znali, zamijenila druga – „znao sam“. Bilo je to onda kada je, kako se to kaže da ništa ne znači: prihvatila realnost. Dakle, priznala i prepoznala piramida moći, a svaki društveni angažman postao oivičen linijom ne zamijeranja. Kada se u, recimo, akademskoj zajednici, a nije puno bolje ni drugdje, stav počeo prilagođavati interesu. Prvo materijalnom.

„Znao sam“, ima puno pravo reći bilo koji sarajevski, mostarski, banjalučki, tuzlanski profesor; znao sam da ne samo da će biti oslobođeni krivnje, nego im se neće ni suditi, jer vrijeme u kojem živimo, etno-nacionalne oligarhije, potpuno odsustvo, stanje svijesti i egzistencijalna nesigurnost, slom društvenih vrijednosti…i tako dalje i tako redom, slobodno neka svako upiše frazu koja mu padne na pamet. „Znao sam“, ima, dakle, puno pravo reći bilo koji sarajevski, mostarski, banjalučki, tuzlanski profesor. I biti u pravu. I biti kriv: to – znao sam, jednostavno nije ništa drugo do oslobađanje sebe od odgovornosti za manjak hrabrosti, fascinantnu ignoranciju stvarnosti, za beskičmenjaštvo umotano u nadri intelektualnu proizvodnju tišine ili, što možda nije gore, ali je jednako loše, relativizirajuće mudrovanje o lošim namjerama i onih koji čine zlo i onih koji na učinjeno zlo ne ukazuju.
„Mentalitet nezamjeranja drugo je ime za akademsku zajednicu koja kao da je zaboravila da se njen odnos prema neakademskim praksama ne iscrpljuje u lagodnom utvrđivanju sudstva kao merituma koji će svojom odlukom u predmetnom procesu odrediti naknadno ponašanje Univerziteta“, rekao je u opširnom intervjuu Danima, dr. Nerzuk Ćurak – jedan od onih rijetkih izuzetaka u famoznoj akademskoj zajednici, čovjek koji, kako kaže, time što jeste (univerzitetski profesor i bukvlano naučni radnik) ima i obavezu da javno ukazuje na ono o čemu se ne bi smjelo, mada je poželjno, šutiti.

“Tada sam samo šrmkala kokain, uzimala ecstasy, i uvijek mi je falilo novca… I oni su se drogirali sa mnom, ne previše, ali znali su povući… Meni je bilo dovoljno da Zdravko povuče jednu liniju jer se odmah oduzme i ne zna gdje je. Te situacije sam koristila da ga prevarim. Recimo, razvučem nam po liniju i kažem mu: ‘Čim ću povući, daj mi stoju?!’ On izvadi novčanicu, ja razvučem, i stavim je u svoj džep. Onda nam nakon nekog vremena ponovo razvučem po liniju, i opet kažem: ‘Pa, moram nečim povući’, a on će: ‘Pa, zar ti nisam već dao?’ Ja kažem: ‘Pa, jesi, ali si je vratio u novčanik.’ A onda on izvuče još jednu stotku, ja povučem liniju, i strpam i nju u džep, i tako… Bajro je isto jednom povukao, ali smo se prepali, skroz je pomodrio čovjek, isplazio jezik, zamalo nije umro… Od tada mu više nismo dali da šmrče”
(Alisa Sarajkić, svjedokinja u procesu koji se neće dogoditi)

Postoji vrijeme i postoji mjesto gdje je uloga intelektualaca, univerzitetskih profesora prije svih, da budu „iznad“. Metar više od svakodnevne politike, crnih hronika, kulture spektakla, tabloidnog tumačenja stvarnosti… Da „drugim jezikom“ tumače i, zašto da ne, sude o društvu. U Švedskoj, možda. Postoji, međutim, vrijeme i to sadašnje i mjesto – ovo ovdje, gdje je uloga intelektualaca, samim ti i prije svih univerzitetskih profesora, da sklone kažiprst sa sljepočnice, promijene tu omiljenu pozu za fotografiranje, progovore jezikom stvarnosti i, da se ne lažemo, zauzmu stranu. Makar to značilo i da, prvo, sa pola kolega neće moći ni kafu popiti, pa onda da se mogu halaliti sa honorarnim prihodima iz oblasti kolumnističkog rada u fabrikama nepismenosti ili tvornicama objektiviziranog fašizma – i tu možete upisati šta vam padne na pamet, od Avaza i avazovog Globala, preko Politike i Nina do 24.sata i TV Nova i tako dalje – i pristajanje na to da će ih se, koliko sutra, proglasiti neprijateljima vjere, nacije, države, tekovina rata i općenito ljepota domovine. Samo…

U ispovijesti Alise Sarajkić ima, pored svih ostalih elemenata za hard core porno film i jedan znakoviti dio: „Prvi put sam shvatila koliko je Zdravko utjecajan jednu večer kada me zvao da mu se pridružim u kadi. Kažem mu, onako, u šali: ‘Ma, kakva kada, daj mi bazen.’ A on će: ‘Hoćeš bazen? Nema problema.’ Bilo je dva ujutro i pomislila sam kako nema šanse. Rekao je da mu dam mobitel. Nazvao je direktora hotela i rekao da mu se odmah otvori bazen. To se i desilo. Cijelu noć smo se kupali u bazenu, a konobari su nam donosili piće, hranu…“. Nije znakovito, naravno, ni to što je u gluho doba topla bazenska voda, niti što konobari rade cijelu noć u hotelu, pa ni to što se direktor istog tog hotela javlja na telefon u svaka doba. Vrijedi ponoviti pola prve rečenice: „Prvi put sam shvatila koliko je Zdravko utjecajan…“ I dodati da ima razloga za sumnju kako šutnja nije uvijek i samo posljedica straha, nego i investicija u buduću raspodjelu moći. Kako je sredstvo za, je li, ostvarivanje cilja. Za otvaranje bazena, onih s hlorisanom vodom i svih drugih.

P.S.
Nerzuk Ćurak, Asim Mujkić, Svetlana Cenić, Dino Abazović, Nedžad Ibrahimović, Enver Kazaz, Dubravko Lovrenović, Zdravko Grebo…neka su od imena bosanskohercegovačkih univerzitetskih radnika koja treba „institucionalno zapamtiti“. Oni su ono bolje i ono što je u manjini u ovdašnjoj akademskoj zajednici. Oni jesu dokaz kako je svaka generalizacija pogrešna, ali i, jednako, ljudi koji pokazuju kako od imanja i iznošenja jasnog stava niko nije umro od gladi. Ma koliko takav stav ne bio poželjan.

piše: Emir Imamović

Tagovi: Emir Imamović