Srebrenica: 1994

Krajem januara 1994. godine, prvi dijelovi zračno-mobilnog bataljona od 1.170 vojnika iz Nizozemske stižu u Bosnu i Hercegovinu, na aerodrom Dubrave u blizini Tuzle. Oko 570 holandskih vojnika – DutchBat, 5. februara 1994. dolazi kao zamjena za 143 kanadska vojnika koji su bili u Srebrenici od aprila 1993. godine. U rotaciji su trebale biti švedske trupe iz sastava Nordijskog bataljona, ali tadašnji premijer švedske Vlade nije dao dozvolu za njihovo slanje u Srebrenicu. Jedina zemlja koja je uopšte ponudila zamjenske snage je bila Kraljevina Nizozemska želeći dati primjer ostalima.

“Zaštićena zona” je obuhvatala radijus od 50 kilometara, a procjenjuje se da je na oko 150 kvadratnih kilometara živjelo od 40 do 50 hiljada ljudi. Granice enklave nisu bile jasno precizirane Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti, što je uvijek predstavljalo izvjesnu opasnost. Bez obzira na prenaseljenost, humanitarna situacija se znatno poboljšala početkom 1994. godine. Demilitarizacija je donijela prekid borbi i više hrane.

“Nešto bolji dani došli su poslije demilitarizacije Srebrenice. Bilo je više hrane, radio-amateri su uspostavili vezu sa svijetom, osposobili smo stari vodovod u Srebrenici i napravili mini-centrale na rijeci čime smo dobili nešto struje za sijalicu i radio. Napokon smo ostvarili kontakt sa civilizacijom.”
“Samrtno srebreničko ljeto ’95″, Izjava 30, – A.M. iz Srebrenice

U Srebrenici su tada, od međunarodnih organizacija, djelovali Ljekari bez granica iz Belgije, Međunarodni komitet Crvenog krsta, UNHCR i Švedska agencija za međunarodni razvoj.

Već u aprilu 1994. godine, zbog opasnosti po avione, obustavljen je “air drop“, započeo u martu 1993. godine. To je predstavljalo jedino dostavljanje humanitarne pomoći iznad područja enklava Srebrenice i Žepe, u čemu su učestvovali vojni teretni avioni francuske, njemačke i američke vojske u sastavu NATO.

Međunarodni diplomati su u ovom periodu zaprijetili srpskim snagama napadom iz zraka ukoliko se ne obustavi napad na zaštićene zone (UN rezolucija 824 je kao zaštićene zone označila gradove Sarajevo, Žepa, Goražde, Tuzla i Bihać). Vojska Republike Srpske je i dalje nastavljala sa napadima, a onda je uslijedio masivan napad iz zraka na srpske položaje, posebno one oko Sarajeva. U znak odmazde, zarobljen je veliki broj vojnika snaga Ujedinjenih nacija kojima se prijetilo likvidacijom ukoliko se zračni napadi nastave. To je bio i prvi znak da UNPROFOR više nema nikakav autoritet.

Pred kraj godine konvoji humanitarne pomoći su bili sve rijeđi, jer su bili zaustavljani, nerijetko pljačkani, a u najboljem slučaju vraćani. Teška zima će iscrpiti i minimalne rezerve kod stanovništva “zaštićene zone“. Uslijed prenaseljenosti, a u cilju obezbjeđivanja smještaja za stanovnike “zaštićene zone“, Švedska vlada šalje ekipu građevinskih stručnjaka i gradi izbjeglička kamp-naselja u selu Slapovići, jugoistočno od Srebrenice. “Swedish Shelter Project”, je bio predviđen za 3’000 osoba.

SREBRENICA | SREBRENICA REKTI | 1992 | 1993 | 1994 | 1995

• Objave vezane za Srebrenicu