Rekonstrukcija

Iako je u aprilu 1993. godine Srebrenica proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija (UN), odnosno izuzeta od oružanih napada, ipak je u julu 1995. granatirana i zauzeta od Vojske Republike Srpske te je u njoj počinjen genocid.

Na osnovu presuda Haškog tribunala i Suda BiH, BIRN – Justice Report pravi rekonstrukciju događaja u Srebrenici u julu 1995., kada je ubijeno više od 8.000 ljudi.

Vrhovna komanda Vojske Republike Srpske (VRS) u martu 1995. godine izdaje direktivu za daljnja dejstva (Direktiva 7) u kojoj je razrađena strategija u vezi sa zaštićenim zonama, odnosno potpunim fizičkim odvajanjem Srebrenice i Žepe.

“Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana Srebrenice i Žepe”, navodi se u Direktivi 7.

Tri mjeseca kasnije, 6. jula 1995. godine, započinje vojni napad VRS-a na Srebrenicu, kada je uslijedilo intenzivno granatiranje, a meta napada je bio sam grad, ali i posmatračka mjesta Holandskog bataljona UNPROFOR-a.

Drinski korpus VRS-a je 9. jula 1995. prodro četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice. Kasno 9. jula, ohrabren tim vojnim uspjehom i iznenađujućim izostankom otpora Bošnjaka, kao i nepostojanjem ikakve značajne reakcije međunarodne zajednice, predsjednik RS-a Radovan Karadžić izdao je naređenje kojim daje zeleno svjetlo Drinskom korpusu da zauzme Srebrenicu.

Kao rezultat napada, 10. jula, hiljade Bošnjaka iz Srebrenice počele su bježati u bazu Holandskog bataljona u Potočarima, očajnički tražeći zaštitu. Dok su u Potočare pobjegli većinom žene, djeca i stari, muškarci su se okupili u okolnim selima i kasno navečer formirali kolonu koja je krenula u pravcu Tuzle, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH).

U koloni je bilo između 10.000 i 15.000 muškaraca – neki su bili civili, a neki vojnici, od kojih je samo trećina bila naoružana.

Snage NATO-a počele su bombardovati tenkove VRS-a koji su napredovali prema gradu. Zbog prijetnji VRS-a da će ubiti holandske vojnike i granatirati bazu u Potočarima, NATO je obustavio daljnje akcije.

Zaštićenu enklavu, uključujući i sam grad Srebrenicu, VRS je zauzela 11. jula 1995. godine, nakon čega je Ratko Mladić, skupa s drugim generalima, trijumfalno prošetao praznim ulicama Srebrenice slaveći njeno osvajanje i “pobjedu”.

U večernjim satima 11. jula 1995. godine u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Njih nekoliko hiljada uguralo se u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima.

U samoj bazi UN-a nalazilo se najmanje 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900. Uslovi u Potočarima su bili užasni. Malo hrane i vode je ponuđeno ljudima koji su bili izloženi julskim vrućinama.

Kako je eskalirala humanitarna kriza u Potočarima, general Mladić i drugi oficiri VRS-a održavaju u hotelu “Fontana” sastanke s pripadnicima Holandskog bataljona i izbjeglih Bošnjaka kako bi raspravljali o sudbini Srebreničana.

Na završnom sastanku, održanom 12. jula u hotelu “Fontana”, Mladić daje obećanje da će osigurati autobuse za prijevoz izbjeglih, te da Srebreničani mogu odabrati žele li otići ili ostati. Istog dana je donesena odluka da se u Potočarima odvoje muškarci Bošnjaci i pogube.

“Možete opstati ili nestati. (…) Za vaš opstanak tražim: da svi vaši muškarci koji su pod oružjem napali da su zločine pravili, a i jesu mnogi, protiv našeg naroda, predaju oružje VRS-u (…) nakon predaje oružja možete (…) birati, da ostanete na teritoriji (…) ili ako vam to odgovara, da idete tamo gdje želite. Koliko god vas izrazi želju, poštovat će se želja svakoga pojedinačnoga stanovnika”, rekao je tada Mladić.

Strahovi mnogih Srebreničana da neće preživjeti obistinili su se narednih dana.

Približno 50 autobusa je istog dana stiglo u Potočare, nakon čega su pripadnici VRS-a i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RS-a počeli odvajati muškarce od 15 do 65 godina od žena, djece i starijih osoba koje su ukrcali u autobuse. Mnogi od njih nisu znali ni gdje idu.

Muškarci su sistematski odvajani i potom odvođeni na ispitivanje u zgradu zvanu “Bijela kuća“ u Potočarima. Prije ulaska u tu zgradu, muškarci i dječaci su bili prisiljeni da predaju lične dokumente, koji su potom uništavani. Pojedini zatočeni muškarci su potom izvođeni i ubijani, a dio je autobusima prebačen u različite zatočeničke objekte u Bratuncu.

Izdvajanje muškaraca nastavljeno je i u noći 12. jula, kada su ih pripadnici snaga bosanskih Srba odvodili i ubijali, dok su pojedine žene silovane.

Dio muškaraca i dječaka koji su noć prije krenuli kroz šumu prema teritoriji pod kontrolom ABiH, tokom 12. i 13. jula su zarobljavani na različitim lokacijama, a neki su se i predali.

Najveće grupe muškaraca zarobljene su na cesti između Bratunca i Konjević Polja, gdje su bile raspoređene snage MUP-a RS-a.

Utvrđeno je da je u kasnim poslijepodnevnim satima 13. jula bilo zarobljeno oko 6.000 muškaraca.

Djelujući po naređenjima Ratka Mladića, snage MUP-a RS-a i VRS-a su do večernjih sati 13. jula okončale prijevoz žena i djece, kolonama autobusa ka Kladnju, dok su muškarci odvezeni na livadu kod Sandića ili na fudbalski teren u Novoj Kasabi. Kada su vojnici UN-a narednog dana obišli Srebrenicu, u gradu nisu pronašli niti jednog živog Bošnjaka.

Jedinice Drinskog korpusa VRS-a tokom 13. jula bile su raspoređene na području između Zvornika i Vlasenice i učestvovale su u zarobljavanju Bošnjaka koji su se predali, a potom su ih odveli – skupa s muškarcima iz Potočara – na lokacije privremenog zatočenja u Bratuncu, Cerskoj i skladištu u Kravici.

Zatočeni Bošnjaci su bili prisiljeni da predaju svoju imovinu, uključujući isprave, novčanike, satove i hranu. Držani su u skučenim uslovima, dobijali su malo vode, a hrane gotovo da i nije bilo.

Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine, kada je oko 150 Bošnjaka strijeljano u dolini Cerske, nedaleko od dijela glavne ceste Konjević Polje – Nova Kasaba, a slično se tog dana dogodilo na livadi u Sandićima, te u blizini škole “Vuk Karadžić” u Bratuncu, gdje su također započela strijeljanja.

Jedan od najvećih masakara srebreničkog genocida počinjen je kasno poslijepodne 13. jula u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica, gdje je ranije tog dana s livade u Sandićima prebačeno između 1.000 i 1.500 Bošnjaka. U večernjim satima, kad se skladište napunilo, vojnici VRS-a i pripadnici MUP-a RS-a su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude.

Pogubljenja zarobljenika u skladištu Zemljoradničke zadruge su se nastavila i u jutarnjim satima 14. jula.

U isto vrijeme održan je sastanak između pripadnika civilnih vlasti i VRS-a, na kojem je govoreno o nestabilnoj situaciji u Bratuncu, a koju je prouzrokovalo dovoženje velikog broja zatvorenika. Također, otvoreno se govorilo i o operaciji ubijanja.

U jutarnjim satima 14. jula, velika većina bošnjačkih muškaraca iz Bratunca prevezena je autobusima i kamionima u Zvornik. Kolona je bila duža od kilometar i po. Muškarci su zatvoreni na različite lokacije, a najveća sabirališta su bila u školama u Grbavcima i Petkovcima.

Zatvorenici su prošli kratak ali stravičan period zatočenja u ovim centrima, gdje je atmosfera terora održavana premlaćivanjima i sporadičnim ubistvima. Slomljenog duha, muškarci su vođeni na strijeljanje na polje u Orahovcu, na branu u Petkovcima i šljunčaru u Kozluku.

Rano ujutro 14. jula, konvoj od 30 autobusa stigao je do škole u Grbavcima kod Orahovca, gdje je u školskoj gimnastičkoj sali bilo smješteno oko 1.000 Bošnjaka. U popodnevnim satima istog dana, zarobljenici su “tamićem” prebacivani u grupama iz škole u Grbavcima do obližnjih lokacija u Orahovcu. Na odlasku iz gimnastičke sale, zatvorenicima su stavljeni povezi na oči i dobili su malo vode. Odvezeni su na stratišta, gdje su postrojeni i pucano im je u leđa.

Istog poslijepodneva, 14. jula 1995. godine, pripadnici VRS-a su drugu veliku grupu, u kojoj je bilo između 1.500 i 2.000 zarobljenika, iz Bratunca odvezli u školu u Petkovcima. Uslovi i u toj školi bili su bijedni. Bilo je veoma vruće i pretrpano, ljudi nisu dobili ni hranu ni vodu, a neki su zarobljenici bili toliko žedni da su čak pili vlastiti urin.

Kasnije tog dana ljude su prozivali u manjim grupama. Rečeno im je da se svuku do pasa, da izuju cipele, a ruke su im vezali na leđima. Zatočeni muškarci su odvođeni na strijeljanje, prvo na obližnje livade, a potom i do brane u Petkovcima, gdje ih je ubijeno oko 1.000.

Pripadnici Zvorničke brigade su 14. jula učestvovali u ubistvima i u Orahovcu i na brani u Petkovcima.

Istog dana, kao i 15. jula, pripadnici Zvorničke brigade VRS-a su prebacili oko 1.000 muškaraca u školu u Ročeviću, nedaleko od Zvornika. Ujutro 15. jula, oko škole je ležalo nekoliko leševa, a kasnije tog dana većina zatočenika je odvedena iz škole i pogubljena na jednom mjestu na obali rijeke Drine, nedaleko od Kozluka. Koliko je poznato, niko nije preživio.

Pripadnici kolone Bošnjaka iz Srebrenice koji se nisu predali ili nisu bili zarobljeni, 15. jula su se nastavili kretati prema teritoriji pod kontrolom ABiH. Kada su stigli do zone odgovornosti Zvorničke brigade VRS-a, došlo je do teških borbi.

Sljedećeg dana, 16. jula, muškarci koji su dva dana ranije zatočeni u školi u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, prozvani su da izađu iz škole i ukrcani su u autobuse s rukama vezanim na leđima. Odvezeni su na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih pripadnici VRS-a postrojavali u grupama od deset i strijeljali.

Tada je ubijeno između 1.000 i 1.200 ljudi. U ovim ubistvima su učestvovali pripadnici 10. diverzantskog odreda VRS-a, te pripadnici Bratunačke brigade koji su na Ekonomiju Branjevo stigli u popodnevnim satima.

Dok su se vršila ubistva na Ekonomiji Branjevo, grupa od 500 muškaraca iz Srebrenice zatvorenih u Domu kulture u Pilici pokušala je pobjeći, ali u tom pokušaju nisu uspjeli. Pogubljeni su – po prijekom postupku, iz automatskog oružja i ručnim bombama.

Prema izjavama svjedoka koji su bili u blizini, buka izazvana rafalnom paljbom i eksplozijama ručnih bombi trajala je 15-20 minuta. U ovom ubistvu su učestvovali pripadnici Bratunačke brigade VRS-a.

Dok su se vršile egzekucije u Pilici, 16. jula je na odbrambenim položajima VRS-a kod Zvornika otvoren koridor širok nekoliko stotina metara koji je omogućio značajnom dijelu kolone Bošnjaka da pređe na teritoriju pod kontrolom ABiH. Ti muškarci su izmakli operaciji ubijanja koja se dešavala u međuvremenu.

Nakon 16. jula nastavila su se ubistva manjih grupa muškaraca Bošnjaka na području Kozluka i Nezuka. Tog dana započela su ukopavanja tijela ubijenih Bošnjaka u masovne grobnice.

Mjesec i po kasnije, pripadnici VRS-a i MUP-a RS-a učestvovali su u organizovanom naporu skrivanja ubistava i pogubljenja u zonama odgovornosti Zvorničke i Bratunačke brigade, tako što su ponovno zakopavali tijela ekshumirana iz prvobitnih masovnih grobnica.

Nakon danas još uvijek nisu pronađeni svi pobijeni Srebreničani.

---