Superbia religiosa

U podijeljenim društvima i državama vjernici i njihove zajednice imaju zadatak da svjedoče živoga Boga koji je zauzet za sve ljude bez razlike, polazeći od najugroženijih.

piše: Ivan Šarčević

Taj teški zadatak osobito se odnosi na religiozne poglavare, teologe, vjeroučitelje i uopće vjerske službenike. I nitko ne bi mogao brže i moralnije povratiti smislenost općeljudskoga zajedništva, zajedništva različitih ljudi kao vjernici. Ta njihova prednost ne leži, međutim, u njihovoj apriornoj savršenosti i sreći, ne dakle u tome da bi vjernici samim time što vjeruju bili iznimni ljudi, nego u podatku da njihovo zajedništvo ne počiva na parcijalnim, individualnim ili kolektivnim interesima, ne počiva na rasi, krvi, teritoriju, nego se konstituira u ime Božje, u ime onoga koji ne niječe razlike među ljudima nego ih potvrđuje u jednakosti, skladu i razumijevanju.

Nažalost, slika Boga koju imamo nerijetko je samo sredstvo naših egoističnih potreba za svakovrsnim utjehama; više je instrument vlasti nad drugima nego izraz temeljnoga stava vjere – stava kojega monoteističke vjere nazivaju bogobojaznost.

Ako bismo bogobojaznost prerekli u suvremeni rječnik, ona bi značila svetu Božju drugačijost, njegovu nespoznatljivost i transcendentnost koja je pretpostavljeni okvir za život uopće, čovjekov život od rođenja do smrti. U suvremenoj religioznosti nije, međutim, ništa tako zanijekano kao ta Božja drugačijost, odnosno bogobojaznost u smislu osnovnog vjerničkog stava kojim se poštuje i Božja i ljudska drugost.

A kad se ona odbaci, kad se s njome manipulira, ostaje nam oholost – najteži grijeh i najgore ljudsko izopačenje iz kojega izlazi svako zlo. Oholost je ona ljudska mana koja se gnijezdi osobito među elite, profesionalce, savršene i iznimne pa se i događa da se može nijekati Božja drugost, a time i drugost ljudi, i ujedno vjerovati da se bezrezervno predajemo Bogu, da savršeno vjerujemo u njega.

„Predanje Bogu“ – česta sintagma mnogih suvremenih vjernika – može biti izraz najgore oholosti, isprazne uznositosti koju vrlo dobro označava latinska riječ superbia jer podrazumijeva nekoga tko je iznad (super), a u stvari to nije, nekoga koji se predstavlja drukčijim nego što jest. „Predanje Bogu“ kod mnogih je najlakša formula da se umakne odgovornosti u rješavanju stvarnih problema, slogan kojim se zatvaraju usta onima koji se zauzimaju za ispravljanje socijalnih i drugih nepravdi. Koliko smo samo puta u raspravama oko bitnih stvari i problema čuli kako pojedini vjerski stručnjaci i sitne duše za rješenje nepravdi predlažu neupitne recepte bezbolnih i umnoženih molitava, pozivaju na pojačano „predanje Bogu“, pri tome žrtvujući pravednike nikome drugom nego Molohu koji voli patnje i nepravde.

Osim što niječe Božju drugačijost i postavlja se u svojoj samodostatnosti na mjesto samoga Boga, oholost ima i bezbroj drugih lica. Najgora se oholost skriva u formu savršenoga znanja i savršene poniznosti koja dok maše ljubavlju prema Bogu i zahtijeva predanje, prezire ljude, prezire duh i život, prezire pravdu i dobrotu. Oholice u namještenoj poniznosti prepoznaju se u izbjegavanju ulaska u nužni konflikt, u bilo kakav rizik, u borbu za istinu i pravdu, u preuzimanje odgovornosti, jer misle da se od ponizna čovjeka očekuje povlačenje u neodređenost, u poziciju mirenja svih sa svima. Oholice će se poznati i po zauzimanju smrtno ozbiljnoga lica, po mesijanstvu bez distance od sebe, po odsutnosti humora, po neosjetljivosti i nesolidarnosti sa stvarnim žrtvama, po namještenoj patetičnosti, po fascinaciji zlom, po tome da više brane mrtve propise i svoga Boga nego ponižene ljude. Oholi ljudi uvijek više spašavaju zlo i zločince, nego što se odlučuju za dobro i pravedne. Oholima i jesu problem dobri i pravedni, jer u strahu slute da ih ovi ugrožavaju u njihovoj poziciji. Zato se uvijek i nađu u istom društvu sa zlima.

Oholost postaje pravilo djelovanja „izabranih“ koji tu oholost vjernicima prikazuju i posreduju kao najponiznije „predanja Bogu“. Zato se danas i događa da mnogi vjernici u namještenoj poniznosti postaju bezbožni rušitelji Božje i ljudske drugosti te umjesto da budu prvi zagovornici i graditelji suživota, oni prvi proglašavaju suživot nemogućim i radikalno ga odbijaju.

Ipak, povratkom bogobojaznosti vjernici će se vratiti i svojoj autentičnosti i poštivanju drugačijosti ljudi s kojima žive. Time će učiniti mogućim i novo ljudsko zajedništvo pred Bogom u kojega vjeruju i koji to od njih zahtijeva.

Tagovi: Ivan Šarčević