Sužnji bez krila

Ivan Šarčević

Mislilo se – a mnogi tako misle i danas – da je padom “crvene“ ideologije stigla puna sloboda. Dogodio se, međutim, prijelaz iz jugoslavenskog u isključivo plemensko bratstvo i jedinstvo po krvi, teritoriju i konfesiji.

Jedan kolektivizam zamijenjen je s više ropstava. A i te su promjene mahom izveli i vode “rukovodioci“ bivših kolektiva.

I dva desetljeća poslije ne uviđamo da smo komunistički kult ličnosti odmah i bez ostatka zamijenili kultom militantnijih, lukavijih i nemoralnijih autoriteta. I kad nismo toliko izvanjski prisiljeni, i dalje naučenim strahom, naslijeđenim sluganstvom i mizernim interesima obožavamo i vlast i silnike. Tek dosegnutu slobodu od jedne vlasti, odmah smo poklonili drugoj.

I sve je teže do slobode, jer se u međuvremenu prolilo toliko krvi, toliki su zavičaji i životi opustošeni. Nema povratka na polaznu točku, ali se teško pristaje na novi početak, na “drugu slobodu“ na koju nas uvijek iznova poziva naša savjest. Čak su i intelektualci, svećenički i duhovni glavari, novinari, pjesnici i teolozi – oni koji bi po definiciji svoga poziva trebali čuvati čovjekovu slobodu od svakog ropstva – svoj autoritet podložili nacionalnim prepredenjacima i licemjernim teistima. Ako se tkogod iz metafizičke odgovornosti – oslonjen na vjeru u Boga ili na humanost – kritički osvrne na zloupotrebu vlasti i autoriteta, na njega će se obrušiti zaglušujuća kolektivistička haranga.

U općoj moralnoj dekadenciji, zasigurno, nijedan autoritet nije toliko nagrižen kao duhovni. Dogodio se duhovni pad čitavih religijskih zajednica. Jer dok vjerski službenik podržava zlu vlast, samo zato što je “naša“, dok propovijeda apstraktnoga boga ljubavi bez socijalne pravde i protiv drugih, dok svojima i zlo potvrđuje, poželjan je i čak će biti smatran svecem. No, čim postavi pitanje zašto je netko obespravljen, zašto se nekoga mrzi i nedužna progoni, bit će nazvan nacionalnim otpadom, necrkvenim, islamofobom, razaračem jedinstva, čak nevjernikom, komunjarom ili stranim plaćenikom. Loši duhovnici i političari, i u najmanjoj kritici, osjetit će se ugroženi za svoju poziciju i pozivat će takvog “drznika“ da se bavi “svojim“ poslom, dakle molitvom bogu koji ionako niti čuje za nepravde, niti je zahtjevan, nego je te sredstvo njihove moći.

Pa što se to onda zapravo promijenilo?

Dok je komunizam “prisiljavao“ svećeničke glavare i duhovne osobe da svoj autoritet grade na moralnoj i duhovnoj kompetenciji, dok je trebalo imati hrabrosti i vjerničkog duha susresti se i dijalogizirati s onima koji su imali vlast i fizički raspolagati životima, današnjim duhovnim autoritetima ostala je gotovo samo gola funkcija moći po modelu nacionalističkih vlasti u kojem nema argumenata ni širine vjere, nego vlada bahatost, djelovanje po sviđanju, potkupljivanje, prijetnja i sila. Ili im ostaje da se povuku u sakristiju, pobjegnu od svijeta, ili da se skrase u kakvu karizmatičkom kružoku jeftine duhovne utjehe.

Vrijeme negdašnjeg ateističkog komunizma i današnjih sakraliziranih politika usporedivo je s Isusovom preporukom svojim učenicima da se manje boje onih koji ubijaju tijelo a više onih koji ubijaju dušu. U zadnja dva desetljeća mahom su upravo vjernici i njihovi glavari izručili nacionalnom ropstvu vlastitu dušu i slobodu – poništili esenciju vjerničkog identiteta. Većina je duhovnih autoriteta, koja gotovo za sve okrivljuje prošli sistem, ustvari izgubila bitku s komunizmom jer promjenom vlasti uopće nije nestalo iskušenja vlasti ni “borbe“ s njom. Izručujući se “svojoj“ vlasti, mnogi su izgubili i bitku i sebe, i identitet i autoritet. Dio ih čak služi svakoj vlasti, te u svoju korist pervertira onu biblijsku: Neka ti ne zna “ljevica“ što čini “desnica“! Zavaravajući i sebe i druge kako služe višim ciljevima – narodu, domovini, vjeri i Bogu – većina duhovnih autoriteta okružila se samo onima koji hrane njihovu taštinu. Zato njihovu volju za moć prati i volja za neznanje: više nego intelektualno, otupili su i zaglupili moralno. Najmračnije u svemu tome jest to što su – slijepi u svome ropstvu, osigurani povlasticama – za sobom u duhovnu pustoš i neslobodu povukli i svoje vjernike. Vjernicima zato i ne preostaje drugo nego da slijepo slijede svoje vođe, da sve većom zajedničkom vikom o ugroženosti prividno odgone strah od drugih a time izmiču stvarnom životu; ili da se povuku u svoj prostor i posvete samo sebi; ili u najboljem, ali najtežem slučaju, da se osove na slobodu ali time prihvate izopćenje.

Duhovni autoritet koji slijedi logiku svjetovne vlasti dijeli s njome istu sudbinu. Zato našoj duhovnoj pustinji i unutarnjoj neslobodi treba toliko vanjskih religioznih manifestacija i znakova; zato nekarakternim duhovnjacima nikada dovoljno vlasti i (samo)potvrde, nikada dovoljno servilnosti i žrtvovanja slobode.

Nekada smo rasli uz stihove “okovi su krila da se brže leti“ (Kranjčević) i pitali se: “Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?” (Miljković). Danas? Što su okovi, što krila, tko sužnji, a što sloboda?

April 2009

« nazad