Zoran Ivančić

I bijaše tako Sarcozy u Ruandi. Znate ona zemlja u kojoj je bilo sranje kad i kod nas. Samo gore. Prvi put se govorilo o pojmu megadeath, nažalost ne o bendu nego o milijun ubijenih. Privilegirani su ubijani mecima, ostali tupim i ostrim predmetima. Do tada se mislilo da je za megadeath potrebno nuklearno oružje.

Francuska je imala intenzivnu ulogu prije, za vrijeme i poslije genocida u Ruandi. Takvu ulogu da je ta nekada frankofonska zemlja „prešla“ na engleski kao službeni jezik i prikljucila se Commonwealthu.

Moja prijateljica iz Ruande, Jacqueline, u aprilu 1994. je imala 9 godina. Nakon što su joj ubijeni roditelji, braća i sestrice, pobjegla je s bakom sa mjesta egzekucije. Uskoro je i baka stradala i Jacqueline je sama 3 mjeseca bježala i bježala i svjedočila daljnjim ubojstvima i zlodjelima. Pričala mi je o tim strahotama nakon što smo se do sita isplakali u Srebrenici, ranije poznatoj kao „sigurna zona“, kakvom ju je proglasio francuski general Philippe Morillon.

Za milijune mrtvih i preživjelih žrtava u Ruandi, naš ti je Nicolas nabrojao veliku količinu frazetina, „moramo se osvrnuti na pogreške“, „krive procjene“, „bilo je prekasno“, „neprihvatljivo“, „vladalo je sljepilo“, dosta mlak rječnik za jedan megadeath. Jedno obično ljudsko „žao mi je“ nije se moglo čuti. Vjerovatno je problem u meni, što sam uopće tako nešto očekivao od predsjednika najdiplomatskije zemlje.

Tu i tamo možemo čuti da je nekom pojedincu, instituciji ili državnom parlamentu žao zbog Srebrenice. Nisu to veliki potezi, takve stvari se osuđuju po defaultu. Čak je i Douglas Hurd rekao da mu je žao zbog Srebrenice. Perverzni britanski baron Hurd je pri tom mislio da je bilo pogrešno proglasiti sigurnu zonu, a ne da je bilo pogrešno šutke iz satelita promatrati kako se u njoj odvija genocid. Počiniteljima i njihovim brojnim podržavateljima i negatorima Srebreničkog genocida nije žao. Faktor koliko je nekome žao je očito direktno proporcionalan odgovornosti pojedinca ili skupine za neko nedjelo.

Čini se da nije žao ni Turcima za genocid koji su počinili nad Armencima prije skoro sto godina. Nedavna rezolucija američkog kongresa u kojoj se spominje genocid nad Armencima izazvala je bijes u Turskoj. Svjetska kulturna ikona iz Turske, Orhan Pamuk, morao se prije par godina sakrivati i izbivati iz Istanbula jer je rekao: „30 000 Kurda i milijun Armenaca je ovdje pobijeno. I o tome niko ne govori. Pa moram ja.“. I tada je dakle bilo megadeath događaja. Pokrenut je sudski progon protiv njega i knjige su mu spaljivane.

O armenskom genocidu sam saznao iz nekog interviewa sa, u Jugi jako popularnim, francuskim pjevačem Charlesom Azanvourom (Shahnour Varenagh Aznavourian), ne sjećam se da se o tome učilo iz povijesti.

Profesor Lemkin je rekao da je riječ genocid smislio da opiše šta se desilo Armencima a kasnije se Hitler uklopio u taj opis. A isti taj Hitler je 1939. rekao „Tko se još danas sjeća što se dogodilo Armencima?“ misleći da će i holokaust proći nezapaženo. Ako je potreban krunski dokaz da je univerzalno priznavanje svih genocida i podučavanje o njima povijesna nužnost, to vam je to.

Na sve strane postavlja se pitanje kada će u Srbiji usvojiti deklaraciju o genocidu u Srebrenici. I ja mislim da je trebaju usvojiti što prije i bez kozmetičkih zahvata, suočavanje sa prošlošću je u korist i njihovih građana i njihove djece. Međutim, mene bi interesiralo kada možemo očekivati od parlamenta Bosne i Hercegovine da usvoji deklaraciju o genocidu nad Armencima i genocidu u Darfuru. Ne u inat Turskoj i Sudanu, nego na njihovu i našu korist. Žrtve rata u Bosni i Hercegovini nas obavezuju da nam ne bude svjedno ni za jedan genocid u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a Turskoj i Sudanu je potrebno suočavanje sa samim sobom da bi doživjeli katarzu i okrenuli se budućnosti. Male su šanse da će sami doći do toga. Naime Erdogan je, u stilu Aralice, unatoč povijesnim činjenicama, rekao da genocida nije bilo jer to naprosto „nije u duhu našeg naroda“. O Baširu da ne govorim.

Pored sarajevske pijace Ciglane, pljačkašima kladionice suprotstavila se ovih dana Amela, kojoj je gazda namijenio ulogu glinenog goluba, postavivši je da radi na neosiguranoj lokaciji u zabačenoj ulici. Nije mogla birati, pristala je na posao, trebala je osigurati egzistenciju svome sinu kao jedina hraniteljica, ali nije pristala na ulogu žrtve. Nije ju zaštitio poslodavac. Nije je zaštitila država, koja blagonaklono gleda na neregularno poslovanje kladionice, samo jedne od 266 koje u Sarajevu ne ispunjavaju zakonske propise. Morala se zaštititi sama. Nadajmo se da će se brzo i potpuno oporaviti i da ce pod pritiskom javnosti uslijediti trenutno zatvaranje svih kladionica koje ne ispunjavaju uvjete za siguran rad osoblja.

Da upita Tasima Kučevića o sudbini svoje nestale nećakinje došla je tetka. Gospođa u godinama, doputovala je izdaleka da se suoči sa kriminalcem, pogleda ga u oči i pita ga o njegovim djelima. Njezinu nećakinju je odveo u Italiju gdje joj se gubi svaki trag. Kad ju je Tasim brutalno napao, pored živih i zdravih sudskih policajaca i brojnih novinara i snimatelja, ispriječila se Vildana i potukla se s bagrom.

Na Dodikovom predizbornom mitingu u Banjaluci, po cijenu kasnijeg batinjanja u policiji, glas su digle Vesna i Lana. O njihovoj sudbini govorilo se čak nekoliko dana. Konstatiralo se da su prije popile par pića. Kako neženstveno od njih.

Slabiji spol

Protiv ubojica i države koja, jelte, zauzima neutralnu ulogu između žrtava i zločinaca bore se Ana i Nevzeta, kojima su ubijeni sinovi. Dok država bešćutno sudi i ukida presude zbog optuznica koje je loše pripremila ta ista država, njih dvije se narušenog zdravlja bore, zastupaju svoje stavove u javnosti, bore se za pravednu kaznu, bore se da se njihovi sinovi ne zaborave i da ta uspomena bude jasna i čista kako oni i zaslužuju.

Na sarajevskim protestima je bilo jako puno žena, dobro se sjećam jedne učenice koja je obuzeta bijesom pred policijskim kamerama razbijala veliko kamenje u parku, da bi dobila manje komade koje je onda bacala na zgradu Kantona. Nije to bio neki artikuliran čin ali u svakom slučaju hrabar i fajterski.

Sudeći po fotografijama i snimkama, čišćenja spomenika u Mostaru od fašističkih znakova i poruka prihvatile su se pretežno djevojke i u tome ih nisu uspjeli spriječiti ni napadi huligana. Treba li reći da nisu uočene huliganke.

Dva su razloga što ću ustvrditi da u Bosni i Hercegovini spolovi nisu ravnopravni. Jedan je da žene dobivaju lošije poslove, da su lošije plaćene, da ih ima manje na menadžerskim pozicijama, da ih ima manje na izbornim listama i na izbornim funkcijama. Da su manje cijenjene, ne samo od drugih muškaraca nego nažalost i od drugih žena.

Drugi je što su muškarci slabiji spol.

Što prije ovo postane opće prihvaćena činjenica, što prije žene izađu masovno na izbore i izaberu poštene i pametne i odgovorne i hrabre žene da vode ovo društvo, bit će nam svima bolje. Ne mislite li da su muškarci imali dovoljno vremena?

piše: Zoran Ivančić / radiosarajevo

Decembar je, Rijeka, završavam drugu pivu u klubu ‘Palach’, dok lokalni mislilac objašnjava osnovna načela življenja bez novca, razmatra oronulost društva, te završava kraće predavanje ismijavanjem mladih ljudi koji tuda hode noseći simbole raznoraznih revolucionarnih pokreta, ne prepoznavajući stvarne vrijednosti istih, nesposobni da tumače ono s čime se identificiraju, pa tako gube i saznanje o samima sebi.

Prođe od te noći više dnevno-političkih razglabanja, a kroz odrastanje upitah više ljudi, a brojni pitaše i mene, o idealima, revolucionarima, prinicipima i moralu. Kroz godine razvoja ‘samostojnog’ modernog bosanskog društva, a sa njim i uzdizanja nove intelektualne elite, prvi redovi su mahom promijenili po tri uniforme, a jad i čemer koji danas čine akademski autoritet (govoreći ovdje o krugu zbiljskih moćnika što se dobrovoljno uklapaju u dominantni ideološki koncept) svakako je najzaslužniji što danas zdravi pojedinci razvijaju stid, a zatim i strah od kolektiviteta koji su nam starim postulatima društvene prihvatljivosti utkali uz naša imena i prezimena.

Poluinteligencija, koja se zbog povoljnog ambijenta za nedosljednost (u odnosu na ozbiljne intelektualce koji su zbog čvrstih principa ostali na marginama društva) promakla u vodeću bosansku pamet, danas svoja promišljanja postavlja kao službeno stajalište cijele etničke zajednice, pa i cijelog građanstva. Bez principa, jasnih odrednica morala, vizija revolucije, bez želje za gromoglasnom vikom i urlanjem za promjenom. S druge strane se postavila odmetnuta „naprednjačka“ građanska umnost, kojoj se nerijetko draže naći u konfliktu sa samom sobom, nego sa stvarnim uzrocima poremećenosti društva.

Dok Fatmir Alispahić razlaže svoju tezu o zavjeri protiv Bošnjaka, koja se krije u vicevima o Sulji i Muji, ‘Lud, zbunjen, normalan’ trese temelje Islamske vjerske zajednice, fotografije skupova SBBBiH zapanjujuće liče na one Norsefirea iz filma ‘V for vendetta’, a ulicom se špekulira o samospaljivanju pisca koji, odvažili se na taj čin, zbog manjka ideala sigurno neće dobiti klub sa svojim imenom u Rijeci, kao onaj sa početka priče.

A mi? Mi dopuštamo da nam oni kroje um. Prevrtljivi akademici, slabašna „avangarda“, ekstremisti, te posljednji, ali jednako bitni, jedini dosljedni.. idioti. Nedavno je o tome govorio i jedan vrsni pisac, čiji pogledi iz kršne Hercegovine, često sežu mnogo dalje od prihvaćenih autoriteta sarajevske kasabe. Naime, uletio je u zle jezike sedmičnih pregleda mediokritetske vrhuške tek kada je odvažno ismijao cjelokupni licemjerni akademski opservatorij, ističući da smo im dopustili da nam govore šta već znamo.

I tako dok se mi nervozno hvatamo za glavu, jer nas voditelj cirkusa ne proziva za riječ, oni govore i ne zaustavljaju se. Monopol pameti ne može opstati, ako stvarne pameti kod stalnih govornika – nema. Sloboda nije kada svako ima pravo, već kad pravo valjano iskoristi. Uhvatimo se olovke i vlastitih ideja, pa zatresi zemlju pod nogama svim stranama u ovom društvu ubleha i straha, svima koji su umislili da imaju pravo tvrditi u tvoje ime. Sloboda lupa na ulazna vrata. Ne mogu nam NIŠTA.

Bertolt Brecht: Ne dajte da vas zavedu

O povratku ništa ne piše
Sumrak je već na redu
Čuje se vjetar na ledu
A jutra nema više
Ne dajte da vas zavedu

Da je život lažni dim
Na iskap se mora piti
Nećete ga biti siti
Na rastanku, na rastanku s njim
Ne dajte da vas zavedu

Nemate mnogo vremena
Sveci nek pobožno trunu
Mudraci kroz život grunu
On nestaje kao pjena
Ne dajte da vas zavedu

Na glad i na razbojište
Čemu vam glad i bjeda
Sve stvorove smrt odvede
A poslije nema ništa
Ne dajte da vas zavedu

Brechta odabrao Zoran Ivančić

Ovo nije izjava zatucanog balkanskog političara, nego školovane i suptilne žene i majke. Što li ju je nagnalo da tako govori?

Stotine i hiljade osuđenih kriminalaca se nalazi na slobodi jer čekaju da im se od naših para izgrade zatvori po evropskim standardima. Dvokrevetni apartmani, TV i internet, sport i razonoda, to im moramo omogućiti. I oni koji su nekim slučajem na odsluženju zatvorske kazne, bez obzira koji zločin počinili, ubojstvo, silovanje, terorizam – imaju redovita odsustva i izlaske, kao nekoć primjerni vojnici na odsluženju vojnog roka.

Branimir Glavaš, osuđeni ratni zločinac, u crno je zavio mnoge obitelji Srba u Slavoniji. Ipak, država u kojoj su Srbi konstituivni narod i imaju svoje predstavnike u pravosuđu i unutrašnjim poslovima mu je glatko dodijelila državljanstvo i pružila utočište, to drevno ljudsko pravo gosta i putnika da se sakrije od progona kod dobrog domaćina.

Iako su im na raspolaganju bile razne mjere kojim bi se to moglo osujetiti, ne samo da ništa nisu poduzeli nego nisu čak uputili ni negativan komentar na Glavaševu punu afirmaciju i najavu političkog djelovanja u Bosni i Hercegovini. A kad se na Savi održava agit-propovski pomen na žrtve Jasenovca, na žrtve te iste Glavaševe ideologije, cijela svita vladajućih struktura se pojavi na fotografiranju i kune u nezaborav.

Šta jeste a šta nije demokracija

Ni Biljanu Plavšić nisu zaobišle blagodeti ljudskih prava. Gospođa u godinama, lažna intelektualka, lažna pokajnica, istakla se u krčkanju sarme u švedskom kazamatu sa 4 zvjedice (peta mu je zamalo izmakla, žalila se Biljana na probleme sa ventilacijom) i eto ti pomilovanja.

Nema veze što svijetom i dan danas transportiraju 90godišnjake spojene na infuziju i katetere da bi stali pred lice pravde za zločine u Drugom svjetskom ratu. Carl Bildt, ako nije doprinio njenom puštanju, nije mu ni odmogao. Pažljiviji historičar će se sjetiti da je za vrijeme Bildtovog ohaerovanja Biljanin ljubljeni Željko Ražnatović Arkan dobio pare međunarodne zajednice za predizborne aktivnosti u BiH. Za nadati se jedino da joj Ceca nije oprostila.

Ljudska prava mogu se u Bosni i Hercegovini uživati i posthumno. Neki dan je usred Sarajeva svečano obilježena i medijski popraćena godišnjica smrti Mušana Topalovića Cace. A nedaleko od te svečanosti okupili su se prijatelji i rodbina na grobovima njegovih žrtava, njih desetak koje je zvjerski masakrirao samo u zadnjem danu svoje meteorske karijere. Za točan broj i za grob njegovih žrtava se nikada neće znati.

Sve ove devijacije i izdaje logike i poštenja lažno se nazivaju demokracijom, ljudskim pravima, slobodom govora i kako sve ne. Sazrelo je vrijeme za jednu ozbiljnu i konzekventnu reviziju šta demokracija jest i šta nije, i šta je uopće od demokracije izvodivo u zemlji koja se oporavlja od tranzicije i rata, pod mudrim vodstvom onih koji su do njega i doveli.

Protiv fašizma se znamo boriti, dokazali smo to u dva velika rata, a ako nam nešto dođe glave, to će biti demokracija.

piše: Zoran Ivančić

preneseno uz dozvolu sa portala radiosarajevo

A šta da vam kažem, rodio sam se i odrastao na Balkanu i koliko god se ja smatrao kozmopolitom, lecnem se kad na TV-u vidim prizore kao što su gomila brkatih i mrkih muškaraca kako se ljube i grle na paradi u Istanbulu. Da šetam tu sa djecom, priznajem da bih odjurio u sporednu ulicu da to ne vide.

Međutim pokušat ću napisati par racionalnih teza o tome da li trebamo više queer osoba u našem gradu i u našoj zemlji (osim činjenice da ne znam za slučaj queer osobe optužene za ratne zločine).

Želim naime reći nešto o posljedicama netolerancije prema drugima i drugačijima za privrednu i financijsku situaciju u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. To je ono što nam je svima najvažnije ali ne može doći na red u našim glavama od imaginarnih problema koje spinuju političari i mediji.

Dok kompanije koje su nekim slučajem preživjele rat propadaju jedna po jedna, dok je Krivaja blokirana, dok tekstilne radnice zeničkog Borca štrajkaju glađu, (a ko se još sjeća Alhosa i sličnih?) mi se odričemo gay sugrađana, ljudi koji su svugdje u svijetu važan segment na tržištu produkt dizajnera, modnih dizajnera, likovnih umjetnika. Iz Sarajeva, a pogotovo iz manjih sredina oni odlaze u inozemstvo ili izabiru sudbinu života na margini u ovoj zemlji, bez prave prilike da razviju potencijal koji imaju u sebi.

Jesmo li svjesni da je odjeća i obuća svjetskih brandova koju nosimo, ili koju bismo željeli nositi ali nam je preskupa, vrlo često djelo gej dizajnera? Koliko bi stotina milijardi eura izgubile privrede Francuske, Italije i Španjolske, da Dolce i Gabanna, Gaultier, Balenciaga i njihovi kolege iz gej populacije odluče odseliti u Berlin, gdje je gradonačelnik gej? Koliko bi pao broj turista da su njihovi preci DaVincija i njegovog dečka spalili na lomači? Mi tako nešto ne možemo ni izračunati jer se njiihov potencijal ovdje nikada nije u potpunosti ni razvio.

Struktura izvoza drveta nam je potpuno u skladu sa testosteronskim imidžom zemlje drvosječa, devedesetak posto drveta izvozi se u formi trupaca sa korom. Za to je potreban šumski radnik sa „štilovkom“ , konj da izvuče trupac do ceste, šumar da ga se potplati da označi trupac nižom klasom nego sto jest i mešetar koji se bogati na prirodnim bogatstvima ove zemlje.

Zamislite da od te sirovine mi, a ne Talijani i Danci proizvodimo dizajnerske komade namještaja. Vrijedost izvoza bi se udeseterostručila, kao i zaposlenost majstora i radnika svih vrsta koji bi to trebali proizvesti.

Stočari u ovoj zemlji uništavaju prirodu jer svu vunu bacaju u prirodu, ona tamo trune i zagađuje vodotokove. Vunu u ovoj zemlji više niko ne otkupljuje. Tekstilna industrija je sretna da dobije maltene robovlasničke lohn poslove na kojima će se grbit naše žene i majke u uslovima proizvodnje iz srednjeg vijeka, jer profit i dodana vrijednost koju stvaraju nije tolika da bi se išta ikada moglo promijeniti. Kolika košta dizajnerski kaput od ekološke vune, haute couture od filca i ručno pleteni accessoir?

KTK Visoko je u raspadu, dio je preuzela uspješna korporacija koja se cijenom i kvalitetom nametnula u auto industriji. Vijest za njih, u ovo doba otkazivanja narudžbi iz šokirane auto-industrije je da se za torbice Muse od Yves Saint Laurent-a po cijeni od 19 000 USD i dalje mora čekati na isporuku.

Znaju li nasi ugostitelji, turistički radnici, taksisti i auto dealeri, zlatari, što znači skraćenica DINK? Double Income No Kids, su ljudi koji nemaju astronomske troškove oko svog potomstva i taj novac troše na sebe i na svoje prijatelje, na izlaske, na putovanja, na nove aute. To je demografska grupa koju žele osvojiti svi oglašivači na svijetu.

Pa jedan Masasachusets osjeća povoljne ekonomske učinke gay friendly zakonodavstva jer uspješni DINK parovi iz akademskog svijeta, svijeta mode i financija dolaze živjeti u Boston iz drugih, rigidnijih država SAD-a.

Da bi se Sarajevo pozicioniralo kao jedno od intelektualnih, poslovnih i kreativnih središta Balkana, ako se želimo otrgnuti iz uloge zemlje iz koje se samo izvlače sirovine, u njemu se različiti ljudi i zajednice ne trebaju osjećati tolerirano nego potpuno prihvaćeno. Sarajevo i BiH im trebaju biti privlačni. Kreativni um, bilo gej ili strejt, tehnički ili umjetnički, prirodno teži slobodnoj i non-konformističkoj sredini.

Naravno da slika ne može biti potpuna bez prava svih queer osoba bez obzira na stupanj umjetničke nadarenosti, a i mnogi strejt kreativci mogu posvjedočiti da im često najbolja i najhrabrija rješenja i ideje ne budu realizirana zbog banalnog nerazumijevanja. Ne zalažem se ovdje ni za kakve generalizacije.

Mislim da bi se uz koordiniranu akciju države, civilnog društva, privrednika i međunarodnih organizacija, Bosnu i Hercegovinu moralo učiniti queer friendly zemljom, omogućiti našim ljudima da se outaju i privući još queer osoba iz zemalja regije. Realno, nedostaju nam.

piše: Zoran Ivančić

preneseno uz dozvolu sa portala radiosarajevo.ba