Tolerancija nije trpljenje
|
Djeca ne prave razlike među sobom i sama traže da učestvuju u zajedničkim aktivnostima. Nema opstrukcije, najvjerovatnije zato što su djeca navikla da žive zajedno. |
|
Budućnost se mora graditi zajednički
Analizirajući situaciju, ekspertski tim koji koordiniraju makedonsko Ministarstvo obrazovanja i UNICEF, konstatovao je: ‘U etničkim i jezički mješovitim osnovnim školama, tolerancija, za koju se tvrdi da je u velikoj mjeri prisutna, shvata se kao ‘trpljenje’ prisustva drugih.’
Multikulturna dimenzija projekta ‘Škola po mjeri djece’ sprovodi se od školske 2009/10. godine, ali za sada samo u četiri osnovne škole u Makedoniji.
Violeta Petrovska-Beška, ekspertkinja za rješavanje međuetničkih konflikata sa Instituta za psihologiju na skopskom Državnom univerzitetu kaže: ‘Postignuti su pozitivni rezultati, negativne etničke predrasude i stereotipovi među Makedonicima i Albancima su smanjeni kroz učenje o drugim kulturama i tradicijama.’
‘U budućnost zajedno, a ne odvojeno
Vera Stanojević, pedagoškinja u tetovskoj osnovnoj školi ‘Ćirilo i Metodije’ koju pohađa 700 albanskih i 120 makedonskih učenika i u kojoj se takođe sprovodi ta komponenta programa, ističe: ‘Projekat sprovodimo u cilju međuetničkog zbližavanja djece, povećanja njihove međusobne tolerancije i uklanjanja međuetničkih barijera. Trudimo se da preko ovakvih projekata, kod djece smanjimo predrasude koje već imaju. Roditelji su projekat dobro prihvatili i podržavaju ga. I mi odrasli smo svjesni da živimo u takvoj sredini u kojoj budućnost mora da se gradi zajednički, a nikako odvojeno.’
Direktorica škole Sadbere Omeri dodaje: ‘Po okončanju multietničkih radionica i drugih zajedničkih aktivnosti, djeca produžavaju da se druže i u hodnicima škole. Najvažnije je to što počinju da upoznaju i drugi jezik.’
Lidija Andonovska, psihološkinja u skopskoj osnovnoj školi ‘Diturija’ koju na albanskom pohađa 1.700 učenika, 10 na makedonskom i 100 na bošnjačkom jeziku, objašnjava kako se se kod njih primjenjuje multikulturna komponenta: ‘Družimo se na ekskurzijama, pri naučnim ili sportskim aktivnostima. Postoji tolerancija i razumijevanje. Nema neke napetosti, niti je do sada bilo nekakavih sukoba. Djeca ne prave razlike među sobom i sama traže da učestvuju u zajedničkim aktivnostima. Nema opstrukcije, najvjerovatnije zato što su djeca navikla da žive zajedno.’
Da li bi se i na koji način promijenilo raspoloženje i odnosi među makedonskim i albanskim učenicima, ako bi se povećao broj škola uključenih u ovaj projekat? Profesorka Petrovska-Beška kaže: ‘Nasilje u svakodnevnom životu javlja se u velikoj mjeri zbog nagomilanih negativnih etničkih predrasuda i stereotipova, kao i zbog smanjene komunikacije među pripadnicima različitih etničkih zajednica. Baš od ovakvih projekata očekuje se da smanje međuetničko nasilje na ulicama i poboljšaju komunikaciju.’
Uticaj crkve i džamije
U kontekstu nedavnih protesta sa vjerskom pozadinom, može li se reći da jača uloga crkve odnosno džamije? Profesorka Petrovska-Beška naglašava: ‘Sva djeca su u školama, ali ne idu sva i u crkve i džamije. Uticaj škole može da bude veći zato što ono obuhvata sve učenike. Uticaj crkve ili džamije, odnosno religije, je manji jer ne obuhvata sve đake. Poznajem mnogo Makedonaca i Albanaca koji ne idu u crkvu odnosno džamiju, i nisu izloženi njihovom uticaju. Obrazovni sistem će utoliko više uticati na učenike, ukoliko ga mi učinimo ozbiljnijim. Na duže staze možemo očekivati da će ovakvi projekti i već uspostavljeni modeli doprinijeti poboljšanju međuetničkih odnosa u Makedoniji, ako budu primijenjeni u svim školama.’
Misija OEBS-a upozorava na česte verbalne napade koje prate i fizički sukobi, na grafite sa uvredljivim sadržajem, na nasilje na sportskim događajima, napade na vjerske i kulturne spomenike, i to sve kao ‘indikator međuetničke i međuvjerske mržnje’. ‘Projekat ‘Škola po mjeri djece’ može da bude putokaz u kom pravcu treba tražiti izlaz iz takve situacije.
piše: Sveto Toevski
