Gojko Berić: Ur-fašizam svuda oko nas

piše: Gojko Berić

Tek što sam počeo pisati ovu kolumnu, neko je pozvonio na vrata. Bio je to Branko, vrijedni dostavljač Glasa antifašista, koji uz velike finansijske teškoće izdaje ovdašnja boračka organizacija, tačnije mala partizanska družina okupljena oko vitalnog Hercegovca, prvoborca Jure Galića. “Sretan ti praznik”, rekao je pruživši mi ruku.

Ali, šta sam mogao da kažem tom tihom čovjeku, koji mi je mnogo puta znao reći: “A šta ćeš, moramo se boriti.” Nisam imao snage da mu kažem da mi je ovaj praznik dan kao i svaki drugi, da mi taj datum odavno ne budi nikakve emocije, jer je od goleme većine popljuvan, i da njegovo protokolarno, gotovo stidljivo obilježavanje, kao što se to čini u Sarajevu, neće stvarnost učiniti boljom nego što jeste. Otišao je tiho, ne zadržavajući se. Dan pobjede nad fašizmom datum je koji je pobjednike ispunjavao osjećanjem trijumfalizma i moći, a pobijeđene činio rezigniranim i potištenim. Prvi su skupo platili cijenu pobjede, a drugi cijenu poraza. Oni koji su na ovaj historijski datum bili ponosni, koji su tog dana oblačili svoje ratne uniforme, stavljali ordenje i ispaljivali topovske plotune, skoro su svi mrtvi. Na tlu Bosne i Hercegovine odigrale su se dvije najslavnije bitke jugoslovenskih partizana u Drugom svjetskom ratu, na Neretvi i na Sutjesci. Antifašizam je u ovoj republici decenijama bio svetinja. A onda je historija ponovo vratila stvari na početak. Antifašizam je skoro iščezao sa njene pozornice, a istinski antifašisti svedeni su na sektu odmetnutu od vladajućih nacionalističkih ideologija.

Nakon što je davne 1945. vojno poražen, decenijama je vladalo uvjerenje da je fašizam stvar prošlosti i da se ta bolest više nikada neće pojaviti u Evropi. Međutim, pokazalo se da vojna pobjeda nije značila i njegov konačni poraz. Duge godine hladnog rata između Istoka i Zapada oduzele su antifašizmu njegovu planetarnu snagu i prvobitni smisao, a kad je Berlinski zid najzad srušen, i drugi od dva najtotalitarnija režima prošlog stoljeća, komunizam, otišao je u prošlost. Evropu je ponovo počela potresati ekstremna desnica, koja je sve otvorenije ispoljavala svoju fašističku ideologiju. Srbija Slobodana Miloševića postala je prva “fašistička država” u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, a Bosna i Hercegovina žrtva srpskog fašizma i njegovih državotvornih i teritorijalnih pretenzija. Brutalno protjerivanje nesrpskog stanovništva, odvođenje u koncentracione logore, masovna strijeljanja civila, zaključno sa genocidom u Srebrenici – bile su tipično fašističke odlike rata protiv Bosne i Hercegovine.

Evropa je svih tih godina redovno slavila Dan pobjede nad fašizmom, budeći historijske reminiscencije, ali ništa nije činila za spas Bosne i Hercegovine od klasične agresije. Antifašistički zanos, koji je svoj planetarni vrhunac dostigao na plažama Utah i Omaha u Normandiji, gdje su desetine hiljada anglo-američkih vojnika poginule za demokratiju i slobodu, bio je, izgleda, stvar prošlosti. Zaboravljeni su i ideali španjolskih interbrigadista, njihovo internacionalno bratstvo i njihov zanos u borbi protiv fašizma. Evropi je više prijala antikomunistička histerija, koja je zahvatila i bivše jugoslovenske republike. Ona je bila, a i danas je, vjetar u leđa nacionalistima i neofašistima, koji fašističku prošlost relativiziraju poredeći je sa komunizmom: Hitler je ubijao u ratu, a Staljin u miru. Izjednačavanje komunizma kojeg danas nema i fašizma kojeg ima, kao i njihovih žrtava, čini se s ciljem da se nacionalizam nametne kao trajno stanje duha na južnoslavenskom prostoru. A krajnji izraz svakog nacionalizma je fašizam. O tome najbolje svjedoči nacionalistički projekt poznat kao Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti.

Danas ne postoji antifašistički front ni na nacionalnom, ni na internacionalnom planu. Bosna i Hercegovina nije u tome izuzetak. Postoje samo pojedinci koji se sa simptomima neofašizma ne žele pomiriti. Kad se bolje razmisli, jedini koji se u ovoj zemlji praktično bore protiv jednog od oblika neofašizma, perfidno ugrađenog u politički sistem, jesu jedan Rom i jedan Židov, Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su Sudu za ljudska prava u Strasbourgu svojevremeno tužili vlastitu državu, jer ih njen Ustav diskriminira na rasnoj osnovi, kao pripadnike manjina. Sud je spor glatko presudio u njihovu korist. Međutim, nevjerovatno je sa koliko upornosti i drskosti vladajuće političke oligarhije opstruiraju pomenutu presudu i njeno implementiranje u Ustav BiH. A još je nevjerovatnije da, recimo, Vijeće Evrope sve to trpi, tretirajući nas kao crnu ovcu u svojoj porodici. Ono je zažmirilo i na prethodne parlamentarne izbore, iako oni, sa stanovišta sudske odluke, nisu bili regularni. Time su nacionalističke stranke još jednom ispoljile svoj nedemokratski karakter, a međunarodna zajednica dala dokaz svog saučesništva u neodgovornom trošenju tragičnih bosanskih godina.

U poznatom eseju “Ur-fašizam ili šta je vječno u fašizmu”, Umberto Eco ističe da se ova ideologija zasniva na selektivnom, kvalitativnom populizmu: pojedinci kao takvi nemaju nikakva prava, dok se narod doživljava kao kvalitet, monolitno biće koje izražava “opću volju”. Vođa se tu postavlja kao tumač. Eco smatra da je Ur-fašizam još svuda oko nas, pod maskom. “Sigurno bismo ga lakše uočili da se sad pojavi neko i kaže: ‘Želim da se Auscwitz ponovo otvori, da crnokošuljaši ponovo paradiraju italijanskim ulicama’. Ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam može da se vrati i kao najnevinija pojava. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i upremo prstom u njega i svaku njegovu manifestaciju, svakog dana, na svakom mjestu”, upozorava pisac “Imena ruže”.

---

---

« nazad

---