Zaboravimo Srebrenicu

Ramo Osmanović je ubijen na srebreničkom ‘Putu smrti’

Hajde da zaboravimo Srebrenicu. Nema smisla više nezaboravljati je. Zašto vaditi glavu iz pjeska jednom godišnje ili kad je zgodno da ju se iskoristi? Umorismo se, jadni.

Nakon više od decenije i po nezaboravljanja Srebrenice imamo zaboravljene ostatke porodica, kojih se malo ko sjeti, koje zavise od pojedinačne pomoći običnih ljudi. Imamo silne pronevjerene novce koji su upućeni da se tom dijelu svijeta vrati smisao života, a oteli su ga beskrupulozni vladari stvarnosti. I sve to dok NISMO ZABORAVLJALI.

Zaboravimo Srebrenicu. Nakon više od petnaest godina nezaboravljanja Srebrenice još uvijek nam to nezaboravljanje kvare dokazane ubice i ubice u nakani, koji vole prošetati Srebrenicom i drugim ‘osrebreničenim’ mjestima, obično baš danima kad najviše boli. Puštaju na slobodu uhvaćene jer im se pogoršalo zdravstveno stanje ili im je istekla dvotrećina kazne. Zar za Srebrenicu može isteći kazna?? Može!! Vidimo. Znamo.

Zaboravimo Srebrenicu. Manje će boliti rana koju nagriza onaj ko je se uhvati kad god mu zafali argumenata. I troši je kad god mu je pogodno. Ugledajmo se na državu. Država se Srebrenice sjeti jednom godišnje, a to sjećanje se intenzivira u vrijeme ganjanja izbornih poena.

Hajde da iz najobičnijeg pijeteta prema nevinim žrtvama još običnije zaboravimo Srebrenicu. Zaboravimo je zbog sramote zbog svih koji se njom okoristiše, još uvijek je koriste ili tek imaju namjeru da se njom okoriste, a mi tu ne možemo ništa da promijenimo. Ili nećemo. Eto, zbog sramote jer imbecilnom vozaču smeta zastoj dok kroz glavni grad prolazi kolona sa posmrtnim ostacima Srebreničana.

Zaboravimo Srebrenicu, da bismo prestali gutali gnjev i suze koje nas obuzimaju kad god se pojave besmisleni vladari koji će baš kad je rana pod upalom stuštiti svoj otrov nipodaštavanja. Zaboravimo Srebrenicu, pa možda uspijemo osujetiti sve koji ‘rade svoj posao’ samo kad treba isporovocirati ucviljene porodice i one koji se prihvate svog posla samo u julu mjesecu svake godine.

Zaboravimo Srebrenicu, zaboravimo i sve što se tom istočnobosanskom gradiću izdešavalo u posljednjih više od 15 godina. Onemogućimo političke, vjerske i sve ostale glodare da se napajaju krvlju iz 8372 izgubljena krvotoka. Zaboravimo na Srebrenicu, pa će nam biti lakše shvatiti kako je moguće da je u vremenu bjelosvjetskih čuda gdje svako ko želi može da sazna šta si jutros doručkovao, sve do 26. maja 2011. godine bio nedostižan ratni zločinac Ratko Mladić, koji Srebrenicu svojevremeno pokloni kako reče ‘srpskom narodu’.

Ako sve pomenuto ne upali onda se uhvatimo argumenta koji u današnjem površnom i nikad povodljivijem društvu obavezno pali i zaboravimo Srebrenicu jednostavno da se ne bismo sjećali. Nama će biti kao da se nikad ništa nije desilo, a Potočari više neće vrištati tišinom, kojom danas odzvanjaju ne dozvoljavajući nikom da tek tako prođe tim komadom zemlje na kojem su posađene tek pronađene kosti nepotpunih skeleta, natrpanih po masovnim grobnicama uzduž i poprijeko vječno potopljenog sna o civilizaciji.

Sklonimo Srebrenicu od svega. Od vječitih ‘pravednika’, koji se ljeti odvaže na put u Potočare kako bi odali počast mrtvima koje su umrtvili njihovi štićenici; od Evropljana u pripremi koji svoj put utiru nepotpunim komadima istrulih leševa. Od besmislenih vladara i moralista koji progovaraju iako se šutnjom govori više i glasnije. Sklonimo Srebrenicu od svega pa i od nezaboravljanja. Biće joj lakše. Biće im lakše.

Sarajevo, 2010

« nazad