Zašto danas ima toliko istina

piše: Ibrahim Kajan

Najveći dio moje, ako tako mogu reći, „pisane proizvodnje“ – kao književnika, ne počiva na faktima, nego na fikcijama. Istina takvih tekstova podliježe drugoj vrsti čitanja i drugoj vrsti kritičkog diskursa. Na liniji takvih spoznaja, Heinrich Heine je tvrdio da je u bajkama pronašao više istina nego i u jednom drugom tekstu koji je pročitao.

Književnikova „istina“ ne pripada dnevnoj proizvodnji, međutim svakako jest javna riječ, jer se objavljuje i jer je podložna kritici – u onoj prirodi kojoj pripada vrstovna priroda teksta. Da bismo se približili naslovu valjalo bi bar u natuknicama, jer je to u reduciranom vremenu predviđenom za moje izlaganje jedino i moguće, tek naznačiti (empirijske) izvore iz kojih se „istine rađaju“.

Uvidom na naslovnice bilo kojih dnevnih novina moguće je nazrijeti i odgovore na nekoliko pomoćnih pitanja, koji bi pomogli odgonetki „zašto toliko istina danas“. Na naslovnicama su ideje i otkrića prije svega političara. Njihovih istina ima upravo onoliko koliko je političkih lidera i političkih stranaka u ime čijeg članstva govore.

To mnoštvo „cjelovitih misli“, po svom zatvorenom obliku i po svojoj sadržajnoj formulaciji, navode nas na pomisao da je došlo do nekih strukturalnih zamjena u procesu njihovog nastanka: istine se ne izvode iz političko-demokratskog, nego iz partijsko-političkog diskursa u nekim segmentima nalik na nasljeđe koje je doneseno iz jednopartijskog sistema. Prepoznatljivo je po sektaškom odnosu podjednako prema pojedincima i prema grupama drukčijeg mišljenja.

Drugi izvor „mnoštva istina“ je simplificirana povijest, znanstveno neverificirana, nerijetko puna mitskih naplavina historije. Prošlost je na visokoj cijeni i plasira se u prigodnim izrescima osobito u predizbornim vremenima. Tu se ne preže ni od kakve bojazni da slučajno istina neće bit ‘ista sa predmetom svog sadržaja’. U obračunu s neistomišljenicima, pojavljuju se serije istina, pisani feljtonski s građom pedantno prikupljanom i arhiviranom na poznatom tajnom mjestu.

Upada u oči da u javnom, društvenom i intelektualnom životu veću i plodotvorniju djelatnost obavljaju intelektualci iz vjerskih, nego iz univerzitetsko/sveučilišnih struktura, osobito u gradovima manjim od Sarajeva. To je u jednu ruku i ohrabrenje duhovnoj uspostavi ravnoteže potpuno „zbunjenog i sluđenog gutača stotinu istina na dan“, ali i zabrinjavajuće zbog izostajanja uvida u životni i spoznajni svijet Drugog.

Na krilima „istina“, uza svu njihovu brojnost, jasno je i vidljivo, stiže se samo do krajnjih granica Moje Političke Partije, Moga Usmenog Mita, Moje Nacije i Moje Vjere. Mogli bismo se našaliti i reći: Dnevna proizvodnja tolikih istina podsjeća na proizvodnju papirnatih maramica. Proizvodi imaju istu sudbinu: čim se upotrijebe, odmah se bace!

Kratko izlaganje na javnoj tribini JAVNA RIJEČ – JAVNA LAŽ, Mostar, 1. septembar 2007.

---

---

« nazad

---