Zašto plače Sanchez
|
Medalje ne pripadaju državama, one nisu plod njihovog truda i znoja. Zato su mi najsimpatičniji olimpijski pobjednici koji se ne dodvoravaju vlastitoj naciji, već u trenucima trijumfa misle na porodicu i prijatelje. Možda i na svog psa. |
|
piše: Gojko Berić
Gojko Berić
Naši predstavnici u Londonu obrukali su se svi do jednog, od džudiste, koji je nosio državnu zastavu, do trebinjske tinejdžerke, koja je uspjela da u svojoj kvalifikacionoj grupi u plivanju osvoji jedno od posljednjih mjesta, a kad se vratila u zemlju, novinarima je, cerekajući se, rekla: ‘Ja sam tamo išla samo da se zabavim.’ Za razliku od nje, kineski dizač tegova Wu Jingbiao, glavni favorit za zlato u svojoj kategoriji, neutješno je plakao nakon što mu je pripala srebrena medalja. Agencije su javile da je Jingbiao djelovao tako tragično da je izgledalo kao da će počiniti suicid pred kamerama. Jedan novinar se sažalio nad njim i zagrlio ga. Kad je došao do daha, Jingbiao je sebe proglasio sramotom za Kinu i za sve dizače tegova iz te zemlje. Odvratan je sistem koji svoje sportiste tretira kao ideološko roblje, odgajajući ih tako da poraze doživljavaju maltene kao izdaju države i smak svijeta. Niko nije očekivao da šesnaestogodišnja Trebinjka lije gorke suze zbog svog neuspjeha, ali se njena izjava da je u London išla ‘samo da se zabavi’ ne može objasniti ničim drugim osim pomanjkanjem osnovne sportske kulture i inteligencije. Ali, šta ćeš. Država koja je unutar sebe poražena i samoporažena na svim frontovima nije mogla imati bolje predstavnike ni na Olimpijskim igrama.
Politika, biznis i ideološko rivalstvo, vjerni pratioci modernog sporta, deformisali su sam duh olimpizma. Postoje takođe mišljenja prema kojima su Olimpijske igre najspektakularnija manifestacija nacionalizma. George Orwell je još prije sedam decenija međunarodna sportska natjecanja opisivao kao ‘rat bez pucanja, usko povezan s rastom nacionalizma’. Olimpijske igre u Berlinu 1936. održane su u znaku totalne nacističke ikonografije, uz orgije mržnje i grmljavinu nacističkog pozdrava ‘Sieg Heil’, (Živjela pobjeda). U Berlinu se dogodio i čuveni, do danas najviše prepričavani rasistički ispad u povijesti Igara. Bio je to trenutak kad je Hitler demonstrativno napustio stadionsku ložu kako bi izbjegao da se rukuje sa legendarnim američkim crncem Jessejem Owensom, nakon što je ovaj atletičar osvojio i treću zlatnu medalju. Prema nacističkom shvatanju, niko, a pogotovo crnac, nije smio biti bolji od njemačkog ‘nadčovjeka’. Danas je, međutim, evidentno da su svi crnci u povijesti sporta bili brži od bijelaca. Ironija je u tome što su ih takvima, tvrdi legendarni sprinter Michael Johnson, učinili okrutan život, klima i višestoljetno ropstvo. Svih osam finalista trke na 100 metara na Olimpijadi u Pekingu bili su crnci i svi su uvjereni da potiču od robova!
Hitlerov gest je najavio nacističku osvetu olimpijcima koji su pripadali ‘nižoj rasi’. Pišući o tragičnoj sudbini jevrejskih olimpijaca u Drugom svjetskom ratu, Jutarnji list navodi da je čak 46 njih ubijeno ili umrlo u nacističkim logorima. Neke od njih ni zlatne medalje nisu spasile od smrti, naprotiv, njihova sportska slava bila je razlog više da nestanu. Među žrtvama nacističkog bezumlja bile su i tri žene, holandske gimnastičarke, koje su na Igrama 1928. u Amsterdamu osvojile ekipno zlato u višeboju. Završile su u plinskoj komori, zajedno sa svojim porodicama.
Iza previše zastava i previše patriotizma, uvijek viri nacionalizam. Poznati britanski pjevač Steven Patrick Morrissey je otvorenim pismom svojim obožavaocima šokirao britansku javnost. ‘Smučilo mi se od tolikog patriotizma na Olimpijskim igrama. Duh nacističke Njemačke iz 1939. prevladava britanskim medijima. Je li Engleska bila ikada toliko zagađena patriotizmom’, napisao je Morrissey. Ali, šta je tu neobično? Prepun stadion, zvuci državne himne, zastava na jarbolu i medalja oko vrata – sve to izaziva nepodnošljivi rast adrenalina i emocije koje je gotovo nemoguće kontrolisati. Pobjednici trče počasni krug i poziraju ogrnuti državnom zastavom. Iako, pošteno govoreći, medalje ne pripadaju državama, one nisu plod njihovog truda i znoja. Niko ne želi više medalju od samih sportista. Zato su mi najsimpatičniji olimpijski pobjednici koji se ne dodvoravaju vlastitoj naciji, već u trenucima trijumfa misle na porodicu i prijatelje. Možda i na svog psa.
I zato me se od svih bizarnih anegdota sa londonske Olimpijade najviše dojmila ona o Felixu Sanchezu, 35-godišnjem sprinteru iz Dominikanske Republike, koji je osvojio zlatnu medalju u trci na 400 metara s preponama. Prvo olimpijsko zlato u istoj disciplini pripalo mu je 2004. u Atini, ali četiri godine kasnije u Pekingu nije uspio da se plasira ni u finale. ‘Tog jutra uoči nastupa, javljeno mi je da mi je umrla baka, koja me je kao dijete odgojila. To me je strašno pogodilo. Trčao sam loše, ali sam tog dana obećao da ću za nju osvojiti zlatnu medalju’, pričao je Sanchez na konferenciji za novinare nakon trijumfa u Londonu. ‘Dok su se kišni oblaci nadvijali nad Londonom, osjećao sam da je moja baka Lillian sa mnom. Počela je padati kiša, osjećao sam da ona lije suze radosnice zbog mene.’ Niko na stadionu nije znao da Sanchez trči sa fotografijom svoje bake ispod startnog broja. Prošavši prvi kroz cilj, izvadio je fotografiju, stavio je na stazu, kleknuo i plačući poljubio sliku žene koja ga je odgojila. Nastavio je plakati i na pobjedničkom postolju i kad je sišao s njega. U tim trenucima za Sancheza je postojala samo njegova baka Lillian. Volim takve šampione, zato što su i oni ipak samo ljudi.
